Dan je počeo kao i svaki ovaj tjedan. Visoke temperature i sunce koje se probijalo kroz oblake. No kako sam danas radio uz otvoreni prozor s pogledom na kuču od susjeda, osjetio sam lahor koji je puhao dosta jako. Kako je dan odmicao dosta se naoblačilo te sat vreemna prije utrke činilo se kao da bi moglo pljusnuti.
Cijeli dan sam se vozao bicom po gradu i obavljao poslove koje sam imao za obaviti. Tako sam krenuo i na utrku bicom. S obzirom da je vjetar tukao s sjevera išao sam malo izmjenjenom rutom nego uobičajeno. Došao sam na štand s prijavama i uplatio startninu.
Kako sam prelazio pješački most osjetio sam par kapi koje su pale iz oblaka. Ostavio sam bic na uobičajenom mjestu te se počeo zagrijavati. Kako su minute prolazile tako je intenzitet kiše porastao. Par minuta prije starta bio je to već pravi pljusak. Poredali smo se na startnu liniju i onda smo čekali da se sudac prošeće preko pješačkog mosta. Svi su zazivali što brži start.
I krenuli smo! Pljusak se držao možda još kojih 500 metara utrke ili se to tako samo činilo jer utrka prolazi ispod krošanja drveča. Nakon kilometra izašli smo na čistinu te je kiša zasigurno prestala. Iako sam imao dobar tempo samo sam produžio za trkačem ispred sebe. Nisam osjećao preveliki umor. Da li se to osjete moji kondicijski treninzi s Čeva ili ne znam kaj? Disanje mi je bilo oke i nastavio sam dalje.
Onda se desilo nekaj kaj ne znam jel bio slučajnost ili sudbina. Odvezala mi se lijeva tenisica i znao sam da ću uskoro morati stati. Trčao sam taman malo prije mosta. I onda sam stao. Možda me prao adenalin ili kaj no motorne funkcije ruku su mi bile usporene. Rekao sam sebi: polako diši. Zec ide oko stabla i onda u rupu. Zavezao sam teniscu i krenuo dalje preko mosta.
Sat je ubrzo odzvonio za 3km. Imao sa solidan tempo s obzirom da sam stao i zavezao tenisicu (4:30). Da, to je taj tempo kad stignem i tenisicu zavezati. 😀 Išao sam dalje no malo sam izgubio mjesto u poretku. Rekao sam: nema veze. Koljena su mi bila opuštena te sam gazio naprijed. Odzodio je i četvrti km no nisam mario za tempo. Nastavio sam tempom svog tijela.
Kada smo se približavali cesti čuo sam glasove iza sebe. Neki su se ljudi spominjali. Prelaskom ceste pojačao sam tempo. Bilo je oko kilometra do cilja i sada je bilo vrijeme da još više potegnem. Na čudo nije bilo toliko teško.
Kada sam utrčao u cilj ostao sam u čudu kada sam čuo vrijeme: 24:08. Štaaa? Jel sam ja halucinirao? No pogled na sat je potvrdio to vrijeme. Obuzela me blaga euforija. Čak sam postavio i novi rekord na 5km: 21:44 što je 11 sekundi bolje od prethodno postavljenog rekorda. Bilo je još nekih novih rekorda no ovi su mi bili najbitniji.
Kada sam pio vodu poslije utrke neki like je rekoa da je ova liga predvidljiva. Uvijek pobjedi ili ovaj ili onaj lik. Po mome su pobjednici oni koji poboljšavaju svoj reziltat iz kolo u kolo.