Zadnjih par tjedana nemirno spavam, a tako je bilo i na ovo jutro utrke. Iz kreveta sam se iskobeljao već u pola sedam, pola sata prije budilice. Skuhao sam kavu te se pitao da li uopće trebam jesti svoj uobičajeni bogati doručak koji se večinom sastoji od zobenih pahujica i voća. Odlučio sam se na light verziju – samo banana, možda dvije. Praznine je upotpunila crna kava.
Na sam start sam krenuo već oko 8:15 dok je utrka počinjala u 10h (to sam u tom trenutku mislio). Oko devet sati smo bili na poprištu događaja te smo lako našli mjesto za parkiranje. Našli smo se s Bojanom i Anom koji ove godine nisu trčali. Korona je visila u zraku, a grim reaper je brusio kosu. Nagli porast broja oboljelih od korona virusa u zadnjih tjedan dana povečao je strogost epidemioloških mjera.
Ova utrka je postala jako popularna u posljednjih nekoliko godina te na nju sada dolaze sve največe face trčanja u Hrvatskoj kao i šire. Ipak najviše privlači rekretivce koji dolaze okusiti čar prekrasne staze uz Trakoščansko jezero, a ove godine održale su se i dječje utrke dan ranije u disciplinama duljine do jednog kilometra.
Start “utrke građana” duljine pet kilometara bio je oko 10 s malim kašnjenje, dok je start naše utrke bio pola sata kasnije. Znao sam da će konkurencija biti jaka, ali osjećao sam se dobro te me nije morila nikakva ozljeda kao što je bio slučaj prošle godine. Stao sam u hlad kraj ispred startnog balona te radio zadnja istezanja prije početka utrke. Dok sam čekao start čuo sam spikera koji je prozivao najbrže koji su završili utrku na pet kilometara.
run like the wind
Par minuta prije početka približili smo se startnom balonu, koji mi se činio pomaknut s obzirom na prošlu godinu prema stražnjem dijelu livade. Zauzeo sam mjesto u trećem, četvrtom redu na desnom boku. Nisam htio ponoviti pogrešku koju sam napravio u Čakovcu. U 10.40 smo krenuli. Brzi sprint preko livade. Ovo je ličilo na napredovanje konjice preko bojnog polja. Samo što je bojno polje dugo još devet i pol kilometara.
Pogledao sam na sat i vidio tempo 3:55. Mislim si : “Fino smo se zafurali”. No nečemo još dugo. Nekako sam se prebacio u sredinu te na lijevom boku vidio svog željenog pacera. Sa zelene livade prešli smo na lagani kamen te poslije mostića na svježe postavljeni asfalt. Drapali smo koliko je išlo. Skrenuli smo desno u hladovinu i nastavili jakim tempom kako smo se kretali među krošnjama.
Ovaj dio je bio pravi užitak za trčati. Nekako me podsjetio na idealno djetinjsvo koje nikada nisam doživio. Dječak u meni se smijao. Uskoro smo došli do prvog mostića te je tu počeo rokenrol. Zemljana podloga ispunjena korjenjem može biti pravi izazov. Ohrabren iskustvom i željom da pratim konkurenciju lako sam savladavao promijenivi teren.
Trčanje u jakom tempu samo jedan kilometar već je ostavilo oznaku na meni te sam odlučio smanjiti tempo. Još uvijek sam žustro napadao stazu no trebalo mi je hlađenje koje sam našao na prvoj okrijepnoj stanici koja se nalazila na pola kruga (cca 2,5km). Zalio sam se hladnom vodom te nastavio dalje. Imao sam predosjećaj da je ovo igra izdržljivosti. Igra u kojoj sam postao jako dobar. Tko će prvi puknuti.
Kako je staza vrludala izgubio sam iz vida svojeg ciljanog pacera. Nastavio sam dalje živahno. Mostić kroz močvaru vodio je do večinom sjenovitog dijela staze. Sjenovitog, užeg i tehnički zahtjevnijeg. Mostići, kamenje i sve prisutno korjenje nastavilo je ispunjavati stazu. Nastavio sam ubrzanim tempom, no ispod granice prevelikog trošenja.
Staza se otvorila te sam vidio svoju konkurenciju ispred sebe. Navijača je bilo posvuda no najviše oko okrijepnih postaja. Par puta sam čuo svoje ime no fokusirano sam grabio naprijed. Ova borba još nije gotova tek smo na polovici. Dostigao sam konkurenciju na drugoj okrijepnoj postaji. Šok hladne vode vratio me u život te mi dao snage za dalje.
Svako malo sam pocuclao malo vode iz malog flaska kojega sam imao u desnoj ruci. Prošla trail sezona me naučila da je voda ključ za uspješnu utrku te ju je uvijek dobro imati pri ruci. Na desnom zavoju koji je vodio u hladovinu prešao sam svoju konkurenciju te smo izmjenili par riječi. Jurnuo sam naprijed u svojim sada već istrošenim salomonkama te krenuo na ponovni obilazak staze. No ovaj put bez gužve i pritiska koji je vladao u prvom krugu.
steady as she goes
Konkurencija je još uvijek vrebala te sam tiskao koliko je išlo. Neki su me dostigli i prestigli no te sam iste vrebao u onom drugom sjenovitom dijelu staze. Bojana, Anu i Gorana sam susreo na zadnjim kilometrima utrke taman prije nego što je krenuo završni uspon.
Još na šumovitom dijelu uspona prestigao sam starijeg gospodina prije nego što smo prešli na zagrijani šljunak koji je vodio do ulaza u dvorac. Usporio sam tempo jer sam znao što dolazi. kako sam prelazio užareno raskrižje vidio sam natjecatelja ispred sebe koji je počeo hodati i osvrtati se iza sebe. Več je izgubio ovu utrku.
Napredovao sam polako opsadnim putem prema vrhu i cilju utrke. Bilo je brutalno. Malo mi je žao što nisam imao više snage da povučem no tako je kako je. Natjecatelja koji se okretao sam dostigao u zadnjim metrima utrke te ga zašprintao. Pobjeda je bila moja! Ušao sam u cilj s novim najboljim vremenom od 44:49 poboljšavši vrijeme iz 2018. godine za skoro tri i pol minute. Uzeo sam vodu te se počeo spuštati istim putem na kojem sam se borio par minuta ranije. Bodrio sam nadolazeće trkače koji su vodili svoju bitku s usponom.
Ovo je jedna prekrasna utrka koja ima svoje draži no i izazove. Zbog tih izazova je još bolja. Do slijedeće godine!
