inferiority complex
Naš život je uvjetovan dvijema stvarima: genetikom i odgojem. Kako se naš roditelji i stariji ponašaju prema nama uvelike utječe na naš razvoj. Kažu da su prve tri godine djeteta najvažnije. Možda je to odskočna daska za djete ili kutija koja će gušiti njegov razvoj.
Zbog odgoja sam valjda ono što jesam (mind the “valjda”). Oko njega je izgrađena moja osobnost. Od svih osam simptoma ovog kompleksa podlježem svima njima. No ako znam da podliježem nećemu onda znam kako se oduprijeti porivima koji su izgrađeni u meni. Sve što je naučeno može se odučiti, jel ne?
..flashforward na 4. km utrke…
Sunce je nemilosrdno pržilo i već sam razmišljao: odustani. Po glavi su mi počele skakati svakakve misli. Počeo sam razmišljati o događajima od prije dvije godine i da li ću ponovo učiniti istu pogrešku. Svijest mi se uključila da idem prema istom rezultatu no da li sam spreman da promijenim nešto. Imam li ja taj kapacitet. S obzirom na prije dvije godine izbacio sam iz života jednu gadnu naviku koja me mnogo godina proganjala te po tome da situacija je bolje nego prije dvije godine. Albert Einsein je rekao: “Ludost je ponavljati isto i očekivati različiti rezultat”.
..back to present time..
Cijeli dan je bio jako topao te se temperatura popela preko 20 stupnjeva. Ovo kolo sigurno neće biti kiše. Odlučio sam otići na utrku biciklom jer sam tako mogao ponesti dodatnu vodu koju sam prethodno stavio na led. Došao sam i prijavio se za utrku. Vidio sam čak i Sonju koja se izgleda ponovo digla iz mrtvih nakon Istre. prešao sam preko mosta i krenuo s istezanjem i laganim zagrijavanjem.
Bilo je fest vruče i znao sam da će biti još gore kad krenemo trčati. Startao sam iz sredine. Bila je jako gužva na startu jer je sunce izmamilo puno ljudi. Probio sam se na desni bok i krenuo sredinom prema naprijed. Pokušavao sam ne brzati te sam konačno poslušao savjet koji sam dobio na osiječkom polumaratonu – opusti koljena. No to ima “negativni” učinak jer se cijela sila prenosi duž cijele noge prema kvadricepsima. S obzirom da još uvijek trčim u disbalansu to mi definitivno može uništiti mišiće. No s druge strane možda počnem ispravnije (brže) trčati.
U drugi kilometar sam uletio tempom 4:12 te sam se osjećao dosta dobro. Čak sam nakon kilometra i pol osjetio da imam snage za potegnuti. Pratio sam trkača koji me prestigao do mosta i tada je krenula spomenuta kriza. Zašto, kako dalje, koji je smisao života? U hladu se tražilo mjesto više.
Bez obzira na spomenuti umor išao sam dalje. Moja negativnost me potjerala dalje ili je to bio učinak visinskog treninga na Čevo od prošlog petka. Četvrti i peti kilometar su brzo dozujali i prozujali, jer sam bio okupiran vlastitim mislima. Jedino kaj sam uočavao je bila ženska trkačica koja je bila pola klika ispred mene. Jedna od onih koja nije redovna na ovoj ligi.
Ubio sam i tih zadnjih šesto metara i uletio u cilj s neočekivanim rezultatom 24:53. Najbolji rezultat sezone kao i poboljšanje od skoro pola minute. Bio sam presretan kada sam pogledao na sat i vidio to vrijeme. Znači, ipak se kreće. Znači, ipak se mijenja.
