Ne znam kako bih okarakterizirao ovu utrku. To je nešto jednstveno. I nakon što je prvi puta održana prije dvije godine zaintrigirarala me. Kako mi je tada raspored bio prebukiran jednostavno nisam uspio sudjelovati. Ali zato sam si obečao da ću ove godine biti spreman. Kako od ozljede taktički preskačem utrke i ne skačem na svaku kao napaljeni đukac, odlučio sam se na ovu ultramaratonsku.
Iako sam se pripremao za ovu utrku na kraju se nisam posve stigao pripremiti. Razmišljao sam o raznim kombinacijama. Spavati u autu ili ne, hrani koju ću konzumirati, što ću piti, koliko mi bidona treba, koliko vremena mogu potrošiti za svaki krug. Ali ništa me nije moglo pripremiti za ono što dolazi.
Bio je to lijepi sunčani petak. Vrijeme se baš super potrefilo i nakon par vikenda s čudnjikavim vremenom dobili smo jedan pravi proljetni. U Prigorec sam stigao malo prekasno i nači parkirno mjesto je bilo pravo postignuče. Naravno opet se parkiralo uz cestu i svugdje gdje se stiglo. Krenuo sam prema prijavama i vidio par šatora usput. Reko neki su ovo shvatili ozbiljno.
Taman sam imao dovoljno vremena da se vratim do auta i skinem suvišnu odjeću. Na utrku uvijek dolazim u onom u čemu trčim. Uzeo sam samo jedan soft flask od pola litre jer mi se činilo da će mi biti dovoljan. Ipak uskoro ulazimo u noć. Na startu vidim puno poznatih faca. Točno u 7 smo startali uz ritmove Ramsteinovog Du hasta.
Velika kolona se pokrenula. Vele da nas je čak bilo 200! Večina se odlučila na najkraču i jednu od najstrmijih staza Konj. I sam sam krenuo tom stazom i znam da nakon ulaska u šumu dolazi do suženja staze dok se serpentinama penjemo. Taj prvi dio je bio lijepi iako sam se malo požurio. Kada smo se popentrali na Mali konj počeo se osjećati lagani lahor. Išao sam bržim tempom nego što sam trebao ići no bilo mi je samo da izbjegnem gužvu. Dosta je ljudi bilo iza i singlica se lako savladavala.
Atmosfera je bila prekrasna. Sunce je zalazilo na zapadu te su se crveno krvave zrake probijale kroz drveće. Moglo bi se reči da je bilo malo romantično. Na par dijelova je bilo trčljivo no suzdržavam se i samo malo brže hodam (dok još mogu). Brze noge nas donose na vrh za manje od 45 mnuta. Najbrži su se već počeli spuštati dolje do rampe kada smo mi dolazili. Na vrhu vesela ekipa. Svašta se nudi, ali meni samo zapisuju stazu po kojoj sam došao i cvikaju karticu. Svi se okreču i vračaju se istim putem, no ja idem preko Prekrižja dolje. Susrečem par ljudi koji su tom stazom pošli gore ili preko Pionira jer se te dvije staze spajaju pri vrhu. Iako je najduži po njemu se može najviše trčati. I taj prvi put sam bio dosta brzo dolje. Lampa mi do dolje nije trebala. Prva rotacija za 1:18h cca. Dolje čeka nabrijana ekipa. SRD 315 i BSV su udružili snage. Upisuju mi prvi uspon i idem dalje.
moonlight shadow
Za drugi uspon sam upalio lapmu jer znam što me čeka u mraku. Korjenje, kamenje i usponi. Neki se spuštaju po Konju bez lampe. Hrabro, ali i ludasto. Nakon uspona na Mali Konj onaj prijašnji lahor počinje gristi za prste. Neki vrludaju gore bez lampe. Mjesečina nije toliko jaka kao Petzl lampa. Vidio sam ih par prilikom ovog drugog uspona.Na Konju uvijek puše taj neki vjetar. Pri vrhu su mi prsti već dosta promrzli. Rekao sam si da ću za slijedeći uspon uzeti rukavice iz auta. Za ovaj uspon mi je trebalo 50 minuta. Miris nekakvog pečenog mesa širi se zrakom. Opet se spuštam po Prekrižju, nije bilo nikoga osim par očiju u mraku koje je naša moja lampa. Dobro je bilo što tu to bile samo srne.
Dolje sam se spustio u dobrom vremenu te sam bio spreman za treči uspon. Počeo sam osjećati umor te sam se morao osvježiti bananama i sokom koji sam potočio. Atmosfera je malo utihnula ili se to meni samo činilo. I dolje je vjetar ojačao. Piva mi je bila na pameti, ali sam znao da je to dolazi tek sutra. Nektar pobjede. Znao sam da će mi ovo biti zadnji uspon večeras. Već na Malom konju sam se počeo mučiti i počeo sam se jako pothlađivati. Bilo je i drugih koji su biloi u mukama. Čak sam i buff koji mi je bio oko vrata navukao preko lica. To je malo smanjivalo osjećaj nelagode, no ruke su mi ponovo bile promrzle. Vrat mi se također ukočio. Znao sam da ću ih zagrijati na putu prema dolje. Na Prekrižju nema vjetra. Nešto je u toj noći što ti poremeti osjetila. Gledajući snopove svijetla koji su se spuštali po stazi po kojoj trebaš da kročiš bacilo me malo u bed. Lijepo izgleda, ali kad si umoran i hladno ti je ubija ti volju za životom. Naravno sam kraj me skoro dokrajčio, šuma s puno puteva koji vode prema gore a ti trebaš naći optimalan put. Na vrhu sam bio u optimalnom vremenu. Bilo je 15 do 11. Opet vrh zaudara po pečenom mesu. It was time to leave.
Za treči spust opet sam odabrao Prekrižje, no sada nisam trčao. Izgleda da me planina dokrajčila. Na putu prema dolje zastajem na čistini u šumi gdje mjesečina sije skoro kao pododnevno sunce. Bez obzira na sve dolje sam došao otprilike za 45 minuta. Odvezao sam se doma, pojeo neki junk koji sam si na brzinu napravio i u 1 sam bio u krevetu. Zamotao sam se u toplu deku i zaspao sam u rekordnom roku. Imati ću 6 sati da se naspavam i onda ponovo natrag.
spring reboot
Uf. Budim se u 7 sati na zvuk vikend budilice. Malo sam nabijen, ali sam u dobrom stanju. Kuham kavu i razmišljam što da jedem. Punim sat (jer se nisam sjetio staviti ga puniti sinoć) i pripremam ruksak za današnju pustolvinu. Krenuo sam oko 8 sati te sam u Prigorcu malo prije 9. Poveselio sam se da ću nači neko dobro parking mjesto, ali opet je bio neki divlji parking uz cestu. Ali sada malo bliže početku staze Prekrižje. Jedem kikiriki, pijem kolu i hajmo lagano.
Laganim korakom krečem stazom Prekrižje. Reko da se zagrijem za Konja. A tamo pravo proljeće: ptićice pjevaju, čuje se šum vode, sve se zeleni. I nema N I K O G A. Baš super imam stazu samo za sebe. Na zadnjem kilometru susrećem prvog čovjeka, neki natjecatelj s SRD 315 buffom lagano se spuštao. Na vrhu susrećem Andreja koji se gostio s svojim frendom. Prvi uspon sam obavio za 55 minuta cca. To je ok. To je današnji cilj. Ići lagano nakon sinočnjeg divljanja. Spuštam se po Konju gdje susrećem puno poznatih lica. Neki su na 10-om usponu još uvijek nasmješeni. I will have what they are having, please 😀 Naravno uvijek je lakše dok se spuštaš. Dolje sam bio za 40ak minuta.
Na okrijepama susrećem kolege iz kluba, Alenku i Ivicu. Još sam bio neodlučan kojoj stazom da ponovo idem gore, no odlučio sam se za Konj. To je bio grdi uspon i rekoa sam da više ne idem preko Konja. Spustio sam se po Prekižju, no nisam trčao. Nisam imao više snage za to. To je bilo malo brže prešetavanje. Mislim da sam u tom trenutku reko da mi treba nešto slano te sam iz auta uzeo još kikirikija i kole. Uz to, u jedan bidon sam si natakao sok a u drugi vodu. Sok me držao na usponima. Pio sam kao smuk.
Iako su na vrhu točili neku žesticu nisam si to htio još priuštiti, to dolazi poslije. Šesti uspon je bio ponovo po Prekrižju te umjesto da se spustim po Konju kako sam mislio išao sam tražiti karticu koju sam zametnuo u donjem kampu. Ekstra kilometri za mene. Sedmi uspon sam ponovo išao po Prekrižju i već mi je bilo dosta. Bez obzira koliko sporo išao, uvijek me ubiju oni usponi na kraju. Ona kopanja i stalno mjenjanje strana. I onda zadnji spust dana. Susrečem puno umornih faca, a ja sa skrivenim smješkom silazim dolje. Dolazim dolje. Dolje je ponovo ekipa. Stao sam u dobro trenutku. Ekipa koja se sprema na deseti uspon me pita da idem s njima. Reko ja: fala dečki, ali ja sam svoje odvrtio.
I tako nakon 7 završenih upona, 12 sati provedenih na stazi, 58km i 4374m uspona mogu reči da sam zadovoljan ovim prvim okršajem. Da imao sam u planu napraviti 10ak uspona. No zbog toga se imam čemu veseliti slijedećoj godini. Tko nije bio nek mu je žao. Možda mi je ovo bila proljetni nadomjestak za Istru koju stalno premještaju, ali i zasigurno dobar trening.
