Već je postalo tradicijom da drugi vikend u svibnju bude trail vikend. Izvještaj od prošle godine nikada nisam objavio jer nisam napisao do kraja drugi dio – Borošu, no ove godine sam odučan da što brže pretočim svoja zapažanja. Taj tekst možda i objavim nekom drugom prilikom.
Prva utrka je definira kao kros utrka no to je po meni jedno od najboljih trail utrka koja se ne definira kao trail. Međimurci znaju napraviti dobru utrku i to zapakirati da se ne vidi izdaleka što je, kao što sam saznao u slučaju Globetke.
Ove godine nisam išao sam, te sam pozvao Bornu da ide samnom. Vrijeme je bilo slično kao prošle godine te sam očekivao da će pljusnuti neka kiša da malo ohladi atmosferu. Sve je bilo isto kao i lani. Start je bio u pet za malu (4.6km) i u pet i petnaest za veliku (10.2km) utrku. Došli smo ranije tako da je Borna obavio prijavu i sve na licu mjesta te je ostalo još vremena da se zagrijavamo, ali ne previše jer je temperatura već bila dosta visoka te su Borni i meni hladne pive bile na pameti.
Startali smo malo prije 5 i 15. Barem po onom što je moj Garmin zabilježio. Krenuli smo poznatom rutom po asfaltu nizbrdo te odmah skrenuli na Školski put koji nas je vodio u livade i brz spust. Kada smo se spustili u šumicu činilo mi se da je ekipa ispred mene malo sporijia te sam svakom prilikom skidao jednog po jednog. Kroz šumicu smo došli do livade preko koje smo se laganim nagibom popeli do crkvice gdje smo skretali na asfalt.
Spuštali smo se asfaltom oko jedan kilometar. Usput smo imali navijače koji su nas bodrili navijanjem. Bila je tu i okrijepna postaja koju sam odlučio preskočiti (kao i prošle godine). Asfalt se pretvorio u makadam koji nas je vodio prema još jednom šumarku te livadama. Bilo je dosta vruče te mi ovaj mi je ovaj dio najmanje pasao.
Bio je jedan brzi dio kroz šumu prije jedne uzbrdice gdje sam ubzao, no nakon toga sam morao predati poziciju bržem iza mene. No tu istu poziciju sam vratio kasnije u utrci. Oko sedmog kilometra, taman dok smo s poljskog puta malo prešli na asfalt i krenuli nizbrdo, odvezala mi se desna tenisica. Bio sam u dilemi da li da da se zaustavim ili nastavim. Odlučio sam nastaviti, no lamatanje žnjiranca me živciralo.
Bio sam lovljen od trkača iza mene. Nisam se okretao no ćuo sam topot njihovih koraka. Išao sam svojim tempom. Par puta smo mijenjali površinu po kojoj smo trčali. To je obično bio prelazak preko asfalta koji nas je vodio do novog šumarka ili livade. Oko osmog kilometra došli smo do tamne šume koja nije bila toliko svježa kao prošle godine, ali zato je bila puna mušica.
Kraj je bio blizu i to su nagovještavale oznake kilometara. Zadnja dionica je bio asfalt s malim usponom. Bilo je vruče no nekako sam stisnuo do kraja. Vidio sam jednog bržeg trkača koji se već završio utrku i rastrčavao se dok sam se ja vukao prema cilju. Konačno je došla i zadnja livada s trakama koje su nas usmjeravale prema cilju. Ubrzao sam pred cilj i ostvario dobro vrijeme od 49:09 (poboljšanje od 2 minute i 15 sekundi naspram prošle godine).
Uzeo sam dvije hladne pive i pričekao Bornu koji je došao kojih deset minuta iza mene. Dobro se pomučio te je rekao da mu je ovo bilo gore nego prošli trail na koji sam ga povukao. No, mislim da mi je oprostio kada sam mu dao pivu u ruke. Sjeli smo na travnjak kod starta i odmarali dok su ostali trkači ulazili u cilj. Čak smo i dočekali početak podjela nagrada, no tamo nije bilo ništa za nas pa smo krenuli doma. Sutra je novi dan i nova utrka.
