running_event

flight of the peregrine

Htio sam biti spreman za ono što me čeka za vikend te sam tjedan počeo s laganih 12 km. Tempo je bio oko 5 min/km što je čist ok. Moglo je biti i manje. Nastavio sam s smanjivanje kilometraže te ubacivao bicikl u trening. Subota je došla brzo. Opet dizanje u 6 ujutro. Već mi je postalo pod normalno da se vikendom dižem ranije nego preko radnog tjedna. Ines me pokupila malo prije 7. Kupimo Žeca i krečemo za Požegu. Odlučili smo se za bržu rutu preko autoceste.

Stižemo malo prije 10 te imamo oko sat vremena da pokupimo startne pakete i obavimo zadnje pripreme. I da sunce je pičilo na najjače iako su najavljivali kišu. Vjetar je još uvijek popuhivao te sam bio u dilemi koliko slojeva da nosim. Za donji dio sam se zacemetiro sudbinu s dugačkim tajcama (jer još je uvijek zima i vjetar i bubrezi i tako to). U startnom paketu smo osim broja dobili svašta: buff, šilterica, piva (dobra piva), čokoladica. odvažio sam se da gore novim samo kratku majicu jer je sunce pičilo i nema šanse da se to promijeni jelda? Imao sam neki čudan osjećaj. Ovo je bio totalni korak u nepoznato + ovo će biti najveća dužina koju ću trčati od povratka trčanju.

Kako smo čekali početak utrke komentirali smo da li trčimo prema brdu koje je bilo vidljivo s parkirališta s kojeg smo startali, neki od trkača je potvrdio te smo pogađali koliko visinke tu ima.  Pogodili smo bilo je 100m visinske u prvom kilometru. Krenuli smo nekoliko minuta prije 11 (10:56 prema Garminu).  Laganim tempom prema centru Požege i onda skretanje desno u prvi uspon. Ono brdo koje smo gledali s parkirališta.  Nisam to osjetio no počeo sam odma grebati. Jednostavno me povuklo. Stare navike valjda. Znao sam da se ne trebam previše ubijati. Kako se penjemo otvara nam se pogled na cijelu Požegu. Osjećamo i sjeverni vjetar koji lagano popuhuje.Prolazimo kraj nečega što je ličilo na mali zvonik. Htio sam zajahati to uže, ali nekako sam se suzdržao.

Idemo dalje laganim tempom, stalno se međusobno izmjenjujemo u pozicijama. No ovo je tek početak. Slijedi lagani spust kroz šumu, a staza je pitoma. Krečemo se stalno gore, dolje. Na trećem kilometru kreče jaki spust, sjetio sam se da su nas to podsjetili na brifingu i bio je jaki spust. Išao sam laganije te sam propustio one hrabrije. S lijeve strane pojavila se “sajlica” u obliku užeta, s obzirom na brzinu spust hvatanje užeta s golim rukama nije bilo preporučeno. Na sreću kako je bilo vruče na dlanovima sam imao ovijenu traku i buff pa sam se tu i tamo uhvatio kako bih se stabilizirao. U podnožju su nas čekala ekipa iz HGSSa.

Na čas sam ostao sam te sam trčao sam. Pazio sam na oznake koje su na nekim mjestima bile čudno postavljene. Tu me par trkača prestiglo. Prva okrijepna postaja na 7 km. Pijem vode, jer je bilo samo toga. A malo se i polijevam.Počinjem razgovarati s ekipom koja me prethodno na spustu pretekla. Sad smo bili na mom teritoriju. Uspon! Put vodi kroz borovinu i lijepi planinarski put. Dio staze prolazi i downhill stazom.Na usponu sam napravio par selfija, onako još dok sam svijež.

Trčeći kroz šumu zapazio sam oznake za ruševine Vrhovački grad.  No nekako smo fulali oznake te tamo nikada nismo stigli. Još uvijek pratim ekipu iz Daruvara (DARC) te nailazimo na jedan jači uspon. E da sad imam svoje štapove s sobom.Dolazimo na greben i trčimo lagano. Konzervacija snage. No tu puše i hladan vjetar. Moram se kretati kako se ne bih pothladio. Trčimo kroz mladu borovinu te se spuštamo na širi makadamski put koji nas vodi prema cesti. Oko 11. kilometra počinje cestovni dio. Volonter mi veli da ima 15-20 minuta do ulaska u šumu. To je djelovalo obeshabrujuće na mene. A i ono sunce koje je ranije sjalo sada se sakrilo iza sivih oblaka. Siva sjena se nadvijala nad malim požeškim selom kroz koje smo trčali. Ako je u pravu to je značilo par kilometara asfalta. No nije bilo tako. Cestovni dio se protezao samo kilometar, dva i to sam još mogao priječi s dobrim tempom.

Dolazim do drugog čovjeka i on mi veli da sam 10. ili 11. Rekao sam da mi to nije bilo važno i zbilja nije bilo, ili? Znam da mi nije bilo lagano. Previše sam se ubio na usponima te čak hodam i na tom cestovnom dijelu. Skrečemo lijevo s ceste na makadamski put te pozorno pratim rijetko načičkane oznake. Malo prije 14 kilometra druga i zadnja okrijepa. Odlučio sam uzeti grožđanog šećera jer mi je postalo već kritično, a još imamo više od 10 kilometara do kraja. Tu sam malo krivo skrenuo te sam se morao vračati par sto metara i tu sam izgubio par pozicija. Opet smo u šumi i trčkaramo. Ponestaje mi snage. Malo izlazimo na makdamski put pa se opet vračamo u šumu. Pa natrag na makadamski put. Opet skrečemo lijevo u nekom selu i prema prijelazu preko potoka.

Već smo na 17 kilmetru te počinjemo blatni uspon po razrovanom traktorskom putu. Odlučio sam uzeti magnezij koji mi je ostao. A kao mi to nije baš pomoglo uskoro sam se uhvatio čokoladice koja mi je preostala. Znao sam da će mi trebati snage za zadnjih 8 kilometara.  Trčkaramo livadom i tempo mi je solidan. Čak sam uhvatio trčaka iz skipine koja je bila ispred mene. Ulazimo u selo gdje radimozaokret ulijevo i onda laganim usponom u brdo. Ali uspon je dug i svi hodamo. Prošli smo 20 kilometar i još samo laganih 5.

Poočeli smo konačni spust po makardanu koji je zamjenio beton s jačim nagibom što mi se nije baš sviđalo sada na kraju. Kada smo prošli kapelicu znao sam da je kraj vrlo blizu. na betnou su čak bile oznake za skretanje na dugu i kratku stazu. Nas je vodilo lijevo u ponor.Asfalt mi je ubiojao noge te sam zbog toga malo i usporio. Skretanje lijevo na, kako je organizator opisao “skliske stepenice” koje su zapravo bile vrlo strme. Nisam se mislio strmovaliti sad na kraju pa sam išao lagano. Lagani asfaltni spust do cilja. Čak smo i medalju dobili. Više od medalje me zanimalo što imaju za okrijepu. A bilo je svačega. Kola, sok, razne čokoladice, kroasani. Uzepo sam kolu i počeo junački potezati. Trebalo je vratiti izgubljeni šećer. na kraju mi nije ispalo 25 kilometsra, bio sam za milju kraći. Ali tako je to na trailovima.

Otišao sam se presvuči i pričekati ekipu. Već sam se zabrinuo da sam ih negdje mimoišli iako sam se stalno muvao oko ciljno-startnog prostora. Konačno sam se spojio na net i tamo je bila poruka od Ines da su se izgubili i da dolaze uskoro. Nebo je već sad postalo mrko i sporadično je curila kišica. Konačno su se pojavili Ines i Žec koji su napravili malo više kilometraže nego što je bilo u propozicijama traila. Ali barem su imali dobru priču iza svega. Nebo je izdržalo i za njih, jer se uskoro otvorilo i počeli su jači pljuskovi.

 

 

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *