change is the only constant
Uvijek je lijepo vratiti se tamo gdje si počeo nešto. Neki čudni osjećaji koji te vežu za neki događaj i/ili mjesto. Za mene je to Plitvički polumaraton koji mi je bio prvi polumaraton i kojega sam istrčao u društvu svojih prijatelja. Isto sam ponovio prošle godine kada sam došao na Plitvice s Žarkom i Mišelom, a ove godine je obljetnica našeg druženja i poznavanja. Ipak ove godine sve je ispalo malo drugačije.
Priča ovog vikenda počinje u subotu. Dan ranije Bojan je slavio rođendan te je trebalo doći do Zagreba. Lagano vožnjica od sat i pol. Tamo smo pekli “beyond meat” burgere i blago reći malo se prejeli. Ili je tako bilo samo meni jer sam se prije puta carboloado tjesteninom koja mi je ostala od sinoć. Plan je bio da posjetimo Dugu resu i tamošnju prirodu.
Naravno već ranije smo počeli s pivama i ostalim alkoholnim blagodatima. Tako se nastavilo i do nekih jedan u noći kada sam odlučio da je to to za danas i otišao u krpe. Četiri sata će mi biti dovoljno da budem kak tak odmoran za sutra. Da je sve bar tako jednostavno. Sustav mi je primio kritične količine vode i hrane te je sada bilo vrijeme da to izbacim iz sebe. Ali ne sve odjednom već svako nešto malo. Nije mi se dalo spavati na wcu. U to sve se ubacilo uzbuđenje da ujutro oko pola šest moram krenuti prema Pltivicama. Prevrtao sam se tako cijelu noć te sam jako malo spavao. Skoro pa ništa.
Budilica mi je zvonila u pet što mi je ostavilo pola sata da obavim zadnje pripreme prije puta. Opet sam dosta vremena boravio na wcu, no dobro je to sve izbaciti pred utrku. Krenuo sam točno kako sam planirao u minutu. Jučer sam tankao auto pa nisam trebao voditi računa o tome. Upalio sam GPS koji me trebao izvesti iz Zagreba te uputiti prema Karlovcu te Plitvicama. Malo me zeznuo na jednom križanju te sam malo produljio put.
Autocestom do Karlovca te dalje starom cestom prema Pltivicama. Kada sam se skinuo s autoceste nervirali su me vozači koji su vozili po propisima. Bilo je oko 6 ujutro. Usput sam morao još jednom stati da opet obavim nuždu iako više nisam znao odakle sve to izlazi. Nekoliko kilometar prije same destinacije trebao sam pokupiti Žarka i Mišelu u nekom apartmanu. Kada sam skrenuo s glavne ceste na sporedni uski put na koji me naveo GPS bio sam zabezbeknut količinom apartmana koje su samo u toj ulici bile. Svako malo je bio znak za neku kuču ili apartman. Njihov je bio na samom kraju.
Došli smo na start kojih sat vremena ranije te nije bilo gužve za nači parking. Opet smo parkirali kraj mostića kao i prošle godine. Ja sam naravno opet morao na wc, no naš ritual ispijanja kave prije utrke nikada do sada me nije doveo u problem. Ritual smo ponovili. Pucali su me endorfini jer nisam dovoljno spavao te sam bio malo hiperaktivan. Bio sam uzubuđen pred utrku no sigurno ne kao Mišela koja je trčala svoj prvi maraton.
any given sunday
Stali smo pred startno ciljni luk te čekali da krenemo s utrkom. Hiperaktivnost mi je bila na vrhuncu i upirivao sam prst u sve i svašta. A za mene je to bila samo još jedna trkača nedjelja. Bilo sam par redova iza prve linije te mi je trebalo oko desetak sekundi da prijeđem startni prag. Saša se pojavio s lijevog boka te smo izmijenili par riječi nakon čega sam ušao u neki svoj ritam.
S obzirom da je prvih sedam – osam kilometara većinom spust rekao sam da ove godine neću žuriti te ću čuvati snagu. Tako sam i išao tempo 4:30 plus minus desetak sekundi. Nije bilo nikoga poznatog na vidiku s kim bi se utrkivao niti vodio osobne ratove. Klizio sam u polako u ponor. Zvjerkao sam okolo te gledao kako ima puno kuča za iznamljivanje na ovom području. Imena tih kuča su obično nosila ženska imena.
Usta su mi bila suha već prije prve okrijepe. To sam pripisao alkoholu koji sam sinoć pio te sam odlučio uzeti bocu s vodom na okrijepi te malo popiti dok sam ostatak polijevao po sebi. Iako nije bilo tako vruče niti je pržilo sunce pripremao sam se za brda koja dolaze. Voda mi je godila.
you keep what you kill
Prava borba na Pltivicama dolazi nakon što se prijeđe prijeko mosta na rijeci Korani. Lagani uspon označava smanjivanje tempa te koncentriranje na održavanje ravnomjerne kandence. Nakon par sto metara slijedi skretanje lijevo u brdo. Potrebno je uložiti još malo napora kako bi se savladao ovaj dio. Nakon što nagib oslabi krečem u ofenzivu i povečavam tempo.
Trčljivi je to dio te se podsjećam lige Lagvić iz prošle sezone kada sam skoro svako kolo žario i palio Sljemenom. Sjetio sam se i ono prvog polumaratona prije dvije godine kada je Ana povečavala tempo na tim laganijim djelovima dok sam ja samo pratio. Ove godine sam trčao solo te me čudilo kako prestižem toliko ljudi. Maratonci – mislio sam.
Druga okrijepa i nije bilo banana. To me malo začudilo jer uvijek na drugoj okrijepi bude nekog voća. Uvijek! No dobro uzimam čašicu vode i gubam dalje. Slijedio je jedan od najlijepših djelova. Trčkaranje kroz šumicu koja je nudila lijepi hlad. Sunce se još lijeno skrivalo iza oblaka te je trčanje i na otvorenim dijelovima bilo uživancija. Slijedila je i treća okrijepa gdje uzimam bananu i čašu vode. Hodam dok žvačem bananu te ju ispirem vodom.
Grabim dalje vraćajući izgubljeno vrijeme potrošeno na okrijepi. Slijedio je spust prema samom Nacionalnom Parku Plitvička jezera te prolazak preko mostića koji je bio pun turista. Ovdje je nekoako lako za trčati te produžujem korak. Jurim prema oznaci za 17. km gdje malo sunce proviruje kroz krošnje drveća.
Skretanje lijevo vodi blago uzbrdo no povečavam tempo jer osjećam blagi pritisak s leđa. Čudni zvukovi, skoro životinjski. S obzirom da je ovo dio gdje se okrećemo na kraju vidim trkačicu koju pokušavam uloviti u Kontinental ligi. Skrećem desno na okretištu te se vraćam istom cestom natrag blago dolje. Natjecatelj koji mi je dvjesto metara prije meketao za vratom pretekao me.
Slijedila je samo završnica. Brojio sam kilometre. Zadnja okrijepa je došla iznenađujuće brzo te se tamo samo polijevam vodom i malo otpijem. Opet počinje brežuljkasti dio počevši s laganim nagibom koji se na zavoju ulijevo pretvara u malo veći zalogaj. Nakon prvog zavoja nakon uspona iznenadio me znak za 20. kilometar. Još samo konjušnica.
No taj zadnji kilometar je imao još malo uspona samo zato da ne bude dosadno pred sam kraj. Nakon prolaza kroz konjušnicu još je jedan mali nagib te tada izlazimo iz šume i kreće zadnji spust. Tu puštam sve kočnice i s veseljem trčim zadnjih par sto metara. Poslije zadnjeg zavoja koji je vodio desno u startno-ciljnu ravninu počinjem ispuštati zvukove automobila koji ubrzava nakon što vidim trkača ispred sebe. Zašto? Jel sam spomenuo da ovu noć nisam baš spavao.
Šprintam prema cilju te prestižem trkača ispred sebe. Rezultat 1:42:15, poboljšanje od 8 minuta s obzirom na prošlu godinu. Nikoga od poznatih u cilju. Čestitam konkurenciji koja je došla prije mene. Odlazim u garderobu po stvari i vrtim se oko cilja. Odlazimi po pivu koja je tako lijepo pasala. Nalazim Žarka i pijemo pivu. Odlazimo do raskršća u šumi gdje ćekamo maratonce koji završavaju svoju utrku. Dok čekamo Mišelu fotkam brziće i ostale. Moje predikcije za Mišelino vrijeme se nisu ostvarile, ali tko sam ja da sudm.
Slijedeća utrka/e su već ovaj tjedan. Karlovački cener u petak i Samoborski trail u subotu, a i možda još nešto kratko ubacim u nedjelju. 😉
Life’s battles don’t always go to the stronger or the fastest man. But sooner or later, the man who wins is the man who thinks he can. – Vince Lombardi