Svako malo mi netko kvoca kako bih trebao slijediti neki program treninga kako bih brže napredovao u vremenima na 5k, 10k i polumaratonu. No shvatio sam da je to zabavnije postići kroz ligaške trke i opčenito utrke koje me zanimaju. A u zadnje vremena me zanima puno utrka. 5k sam popravio na 20:41 nedavno na Dravi, no još uvijek ostaju te 41 sekunde koje treba ispeglati. I da možda bih brže napredovao da slijedim neki program, no ovako je zabavnije.
Ovaj trail je najavljivan kao jedan od najtežih trailova. Em zbog visinske razlike koja je dosta velika, em zbog temperature koja je nakon Pltivičkog maratona podivljala i sada svaki dan prži sunce i temperature su blizu ili preko 30 stupnjeva. Uz to sam imao još jednu utrku većer prije da se malo zagrijem za subotu.
Spavao sam u Zagrebu te sam imao više vremena da se naspavam nakon naporne večeri u Karlovcu. Oko pola osam sam krenuo za Samobor tj. Klet Poljanica gdje je bio start i cilj ovog traila. U isto vrijeme su došli Žarko Mišela i Zvonimir, još jedan novi član ekipe, a uskoro i svi ostali.
S obzirom da sam sinoć trčao odlučio sam namazati noge s magnezijem koji smo dobili u startnom paketu. Na početku sam osjetio lagano žarenje kao i nakon nanošenja nekih krema za bolovoe u mišićima. Peckanje se nastavilo no nisam obraćao veću pozornost na to.
Krenuli smo u 15 do 10 iz polu sjenovitog prostora ispred ugostiteljskog objekta gdje smo obavili prijave, samo 15 minuta nakon starta natjecatelja s duge staze. Borba je krenula od prvog metra. Trebalo je prvo prestići sve sporije trkače. Staza je bila na početku valovita no suha s obzirom da kiša nije baš padala zadnjih dana. Odmah sam se uhvatio u koštac s konkurencijom te mi se činilo da je tako ostalo do kraja.
S obzirom da je na stazi bila samo jedna okrijepa koristio sam mali mjeh za vodu koji sam posudio od Bojana. Pio sam svakom prilikom, ali se voda već nakon par kilometara dosta ugrijala. Bolje išta nego ništa. Na jednom dijelu staze sam skoro krivo skrenuo no brzo sam uvidio gdje je pravi put.
Jedan uspon je bio brutalan jer je bio to uspon po suncu kroz livadu visoke trave. Samo to meni nije bio problem već je najviše problema bilo s uskim putem koji je bio doboljan samo za jednu nogu. Na tom usponu sam shvatio da me nešto pecka. To je bila ona krema od magnezija koju sam nanio na noge prije utrke.
the chasing pack
Ubrzo je krenulo natjerivanje, a bio je tek prvi dio staze. Dvije cure i ja. One vuku jače na spustevima, ja derem na usponima. Pokušavam održavati lagani ritam pa kombiniram trčkaranje i brzo hodanje. Na devetom kilometru dolazimo do nekog planinarskog doma kojem nisam upamtio ime gdje se nalazi i naša jedina okrijepa.
Cola i naranča za mene i brzo dalje. Hvatanje konkurencije i tako to. Došli smo do uskih planinarskih puteljaka gdje nije bilo toliko mjesta za pretjecanje. Sustizali smo natjecatelje s duge staze. No na serpentinastom usponu pustio sam “taktički” drugu curu ispred mene. Jedna od cura s kojima sam bio u sendviču odvažila se i preuzela je vodstvo na užarenom proširenom dijelu staze.
Imao sam snage te sam na usponima razvaljivao te čak dobro trčao lagane nizbrdice. Prestizali smo dosta ljudi s duge staze koji su usporili svoj tempo. Na par mjesta smo izlazili na proplanke s uskim stazicama gdje su se nudili prekrasni pogledi. I trčim tako lagano nizbrdo kroz šumicu kada na mene bane nekakav malo veći pas s svijetlom dlakom – činio mi se kao zlatni retriver. No vlasnici su hitro opazvali psa te taj susret nije završio krvavo.
Trčao sam tako prema dolje s sumnjom u mislima da li sam trebao skrenuti desno kod oznake na deblu s brojem 2 u šumi no trakice su ukazivale prema naprijed pa je to valjda bio pravi put. Sat mi je odzvodio 15-esti kilometar te sam se ponovo pitao da li sam gdje zalutao. Oprala me paranoja kada smo iz šumice prešli na asfalt te smo prošli kroz neko selo. Znao sam da sam trebao slušati brifing prije početka utrke, a ne zujati okolo. No uskoro sam uočio natjecatelje s duge staze koje sam prestigao kada smo se uspinjali na zadnji brijeg te sam se zapitao s smješkom gdje je taj cilj.
Cilj je bio s druge strane te sam u njega utrčao s rezultatom 1:47:03. Odmah sam vidio ekipu koja je već završila utrku, Sašu, Žarka i Zorana. Na cilju smo dobili samo vodu te su se okrijepe nalazile preko puta ceste i više su bile namijenjene dugoprugašima.
I tako čekanje je počelo. Čekali smo Ivančicu koja je trčala dugu stazu. Primio sam se fotkanja te sam kampirao blizu kraja kratke i rekreativne staze, a poslije i na kraj duge staze. S obzirom da je na drugom dijelu staze bilo još 1000 metara nadmorske za napraviti, očekivali smo da će natjecatelji biti dosta umorni nakon tih 15 kilometara.
Natjecatelji s duge staze su dolazili u dugim razmacima te je među njima bila i Ivančica. Ekipno smo zauzeli sam vrh postolja (517,72), neka 4 boda ispred drugoplasirane ekipe te s tog mjesta se nismo micali dok svi natjecatelji s duge staze nisu završili svoju utrku.
