training arc
Bio je početak prosinca kada sam odlučio da bih se mogao prijaviti na ovu utrku. Istra je još daleko, a ovo bi mogla biti jaka stepenica za preskočiti sumornu zimu. Izračunao sam i vremensko razdoblje koje bi mi bilo raspoloživo – devet tjedana.
Nekako mi se činilo na knap, ali ako stisnem mogao bih se uspjeti pripremiti. Entuzijastično sam pristupio treninzima. Dionice, fartleci, nešto hill sprintova su bili moja tjedna misija. Niti kiša, snijeg, vjetar i zima me nisu mogli zaustaviti. Vizija je bila postavljena i trebalo se predati procesu. Vizija polumaratona od 1h 30 minuta.
He who suffers more in training bleeds less in war
Zadnji cestovni polumaraton sam završio daleke 2020. godine. Topao Proljetni zagrebački polumaraton koji je održan u ljeti i rezultat od 1:33:26. Dosta je prošlo od tada. Cestu sam zapostavio i okrenuo se trailu. Vele da je na trailu zabavnije. Zabavno i bez discipline.
Trening je dobro tekao mada je onaj ITB koji sam zaradio na Vipavi svako malo pokazivao svoju ružnu malu glavu. Držao sam ga pod kontrolom i u granicama. Pred sam kraj priprema noge su mi bile zategnute i tvrde i skoro je sve otišlo kvragu. No treba znati prepoznati kada se treba odmoriti. Bilo bi mi žao da se ozlijedim na samom kraju.
i’ll fly with you
Svanula je i ta nedjelja koju sam tako žarko čekao. Vrijeme je bilo povoljno. Kiša, ali toplo vrijeme. Oko 10 stupnjeva. Ujutro sam došao u sedam da pomognem s pripremama. Bilo je friško i kiša je padala. Bilo je idealno.
Prvo su u pola 10 startali na 10km ili Mrzli cener, dok su oni na 5 kilometara (Ledena petica) startali deset minuta kasnije. Prije početka utrke sam pojeo klasični doručak koji se sastojao od zobenih pahuljica i raznih hranjivih dodataka.
Kada je u 11h startala prva grupa kiše više nije bilo i naziralo se sunce iza oblaka. To mi se nije svidjelo. Moj start je bio tek u 11:21 sati. Zadnja, najmlađa i najbrža grupa. Jak start. Martin i Jasmina su odmah odletili naprijed, a ja sam krenuo za žutom lastavicom koju sam pratio prvi (prebrzi) kilometar. Garmin veli 4:03. Nije bilo dobro. Slatinu sam pustio da odleti nakon tog prvog kilometra.
Bilo je vrijeme za saniranje štete. Smirio sam tempo. Bez obzira na “lakši” tempo prestižem puno trkača iz prethodnih grupa. Međusobno se bodrimo, dok još možemo. Prvih par kilometara brzo prolazi i već smo na Aquacityu gdje je bila i prva okrijepa. Cure na okrijepnoj navijaju kako prolazim. Vanda spominje sunce da dolazi. Meni je pasala trenutna poluoblačna situacija. Ne stajem na okrijepnoj već vozim dalje, imam svog izotonika u flasku još.
Pratim dečka iz BK Maratona u stopu. Izlazimo iz šume na ravnicu pred Boxmark. Sklizak asfalt je počeo nekih pola kilometra pred okret. Kao da ga je netko namazao s nečim. Uz održavanje tempa borio sam se i s tim. Konačno okret. Deda spominje neki Ludbreg kada smo se prvi put okretali kod rotora u Trnovcu.
Gledam konkurenciju ispred sebe i mislim si kako mu je odvezana patika, ali ne plot twist. Meni se odvezala tenisica! Prikočim i pokušavam što brže zavezati taj čvor. Pičim dalje tempo 4.0 da vratim izgubljeno vrijeme. Nije baš pametno, ali eto nitko nije savršen. Prolazimo i okrijepu ponovo (sada na 8. kilometru). Još uvijek imam svoj flask (no ponestaje mi tekućine).
Poslije S zavoja potežem po startno-ciljne ravnici. Sve je još uvijek unutar mojih gabarita i dobro se osjećam. S desne strane gledam grmove visibaba koje su obrasle padine nasipa. Dvorana je bila preda mnom i vidio sam Slaveka koji glumi čunj na okretu. Ali prije nego sam vidio Slaveka čuo sam Draganu kako zdušno navija. Znao sam da imam još pola utrke za istrčati i samo je na meni da je “izgubim”.
Prolaz na 11. kilometru 46:47 min. Uf… malo ispod onog cilja kojeg sam si zacrtao. Izgleda da ništa od negativ splita. Nino mi u prolazu govori da sigurno idem ispod 1:30. Mislim si ja “Riječi ti se pozlatile”. U drugom krugu postaje zanimljivo i osjećam kako mi se digla temperatura. A i sunce se pojavilo iza oblaka. Bilo je izdržljivo, no ne znam još koliko. Zimski trening me nije baš pripremio na ovakve proljetne uvjete.
Na okrijepi se polijevam s vodom da ne prekuham do kraja. Osjećam noge koje su mi postale teške. Brojim table s oznakama kilometara. Još uvijek brzo prolaze. Taman prije okreta osjećam koliko mi je teško mi je i opet mi se odvezala tenisica. Živčano stajem i opet ju vežem. Ustrajem u tempu na klizavom asfaltu, ali to mi je bio “najgori” kilometar na cijeloj utrci.
U ovakvim trenucima teško je ostati pribran, ali nekako sam se vratio. Nisam potonuo. Svi oni jaki treninzi su me držali i osjetio sam njihove učinke. Nema više prepreka, sad ideš na sve ili ništa – pomislio sam. Sad je bilo vrijeme da stisnem. Mislim da sam vidio i svoju odbjeglu konkurenciju negdje u daljini.
Life battles don’t always go to the strongest or the fastest man
Sooner or later the man who wins is the man who thinks he can
Vince Lombardi
Flask mi je bio prazan i opet se tena odvezala. Ignoriram je do zadnje okrijepe gdje se polijevam s vodom i pijem nešto vode. Opet dižem na tempo koji je blizu željenom, potrebnom tempu. Tempo run sljedeća dva kilometra, i opet mi se odvezala tena !?!. Pa kaj je ovo? Netko me sabotira….
Vežem što brže mogu tu tenu. Nema više zajebancije. Gledam na sat 1:25 nešto sitno. Cilj je dostižan. Pitanje je jel mi je ostalo što u rezervi. Sada više nema toliko ljudi da mi remete flow. Pičim ravnicom kao da sam na treningu, te prestižem još par ljudi. Ubrzavam do kraja. Dvorana i cilj su mi na vidiku.
Ulazim u cilj. Poza za fotku i trans. Čestitam konkurenciji. I ne vjerujem da sam istrčao ono što sam istrčao. PB! I to debeli PB od 3 i pol minute. Osjećaj ponosa i umor. Svi treninzi su se isplatili. Sve dionice i intervali na kojima sam patio. Sve je bilo gotovo. Sve je sretno završilo.
Nemam puno vremena za odmor jer je slijedeći cilj već u dometu. Šest je tjedana ostalo do Istre i nema vremena za puno odmora. Parametri su postavljeni i trening je u tijeku. Vidimo se na cilju.
