Trail ili voliš ili mrziš. Nema srednjeg puta. To je utrka koja ima posebne čari. Te čari su došle na vidjelo ovo kolo kontiental lige koje je održano u kvartu Gornji Stenjevec u Zagrebu. Iako smo morali samo do Zagreba, ipak smo se morali probuditi ranije nego inaće, u 5 sati u mom slućaju. Izlazak na pivu veće prije dopustio mi je samo šest sati sna i iako se još uvijek oporavljam od prošlog vikenda, to mi je bilo dovoljno. Ili ne, svi pokazatelji su ukazivali na to da mi treba još dana odmora, no što se mora nije teško.
Krenuli smo oko šest sati. Ovaj put Sonja je vozila te nisam morao brinuti o tome ovaj put. Oko pola osam smo bili u Gornjem Stenjevcu kao i drugi dio ekipe iz Ludbrega, Žarko, Mišela, Ivančica i Štefica. Ubrzo su došli i Saša i Zoran, novi član našeg malog tima.
Prijavili smo se bez problema i opet smo se zaputili da popijemo kavu prije utrke. Šok i nevjerica! Niti jednog birca u udaljenosti od 500 metara. Pa kako je to moguće? Srećom točili su kavu blizu prijava pa smo svoj šut nabavili tamo i sjeli na klupe koje su se nalazile na igralištu. Sam start je bio malo više od mjesta prijava na ulazu u Park prirode Medvednica. Kao i svaki put start je označavao veliki žuti balon.
Krenuli smo asfaltom odmah u brdo. Nisam znao koliko brzo da idem no išao sam onim tempom koji mi se čini dobar za početak. Uskoro smo skrenuli lijevo u šumu te smo se tamo polako počeli rijediti. Na početku su prevladavale uske staze koje su se pretvarale u serpentine kako smo se penjali. U prvih dva kilometara trčanje je dosta bilo bilo otežano s obzirom da smo stalno nailazili na prepreke na putu u obliku srušenih stabala koje je trebalo preskočiti ili sagnuti se.
Bilo je teško no savladao sam sve što mi do sada ovaj trail pokazao. Bio sam zbunjen kada sam dostigao onu istu curu koju sam ganhjao prva dva kilometra na zadnjem kolu te je bez problema prešao. Doviknuo sam joj nešto u stilu kako to da ide tako polako, na što mi je ona vratila nešto na se neće trošiti pred polumaraton. Otišao sam naprijed te se nisam osvrtao. Došao je dio staze koji najmanje volim, jaki i dugi spust. Usporio sam iz sigurnosnih razloga, no održavao sam neki svoj tempo.
Ubrzo smo došli i do potoka. Mislio sam oke, spomnjali su neki potok, to ćemo za tren prijeći, nije to ništ. Potok se pretegao na kojih 500 metara te gacanje u plitkom potoku i močenje tenisica je ono što nas je očekivalo. Tražio sam uporište i suhu površinu na svakom koraku. Uz to morao sam pratiti oznake jer sam muislio da ćemo svakog ćasa izaći iz ove mokre nočne more. Spas je došao prekasno taman da dođemo do prve okrijepne postaje.
Cura koju sam pretekao ranije me dostigla te sam napravio pogrešku u koracima. Popio sam samo malo vode te se polio po rukama te nisam ništa uzeo za jesti. Bio je tek sedmi kilometar te mi se činilo prerano za takvo nešto. Slijedilo je jurcanje po bregovima te na jednom dijelu dolazak na planinarski put 1M. Na spustevima sam se šparao te sam prepuštao mjesta bržim trkačima. Na brdima sam ih sve imao te sam ih pratio na laganim spustevima.
you don’t have to be fast, but you’d better be fearless
Taman prije druge okrijepe počeo sam posustajati. Došao sam na okrijepu te sam laganini pojeo bananu te ju zalio s vodom. Na ovom dijelu spajali smo se s rekreativnom utkom valjda ili samo s ljudima koji su tamo šetkarali. Išao sam lagano. Laganije nego prije. Jelen mi je opet pobjegao u šumu.
Na par mjesta blata je bilo nešto više, no kritične razine su dostignute na jednom spustu. Taman sam dostigao oca s dvoje djece koji su tuda prolazili. Morao sam izbjegavati djecu i u manevrima sam se posliznuo. No ništa strašno, padao sam na leđa te sam postavio ruke tako da ih umočim u ljepljivo blato. Bilo je još par kilometara do kraja i kako sam bio raspoložen namazao sam dio blata koje mi je ostalo na rukama po licu. Nije bilo napetosti da osvojim neko mjesto, te sam tako lagano nastavio do cilja cijelim putem.
Završio sam utrku s rezultatom 1:58:27, samo dvije minute i četrnaest sekundi iza one cure koju sam prestigao na početku i 17 minuta iza Žarka koji je ovaj trail odradio jako dobro i zauzeo peto mjesto ukupno, te treće mjesto u kategoriji.
Ivančica je opet očekivano bila prva, dok je Mišela na ovom kolu trčala kratku utrku kao i većina nas. Saša je bio drugi u ukupnom poretku samo 40 sekundi iza prvog, a Zoran deseti s rezultatom 1:47.12. Dok smo čekali proglašenje ekipnog poretka održano je proglašenje za rekreativnu stazu. Kada su proglasili najbolju “ženu” ukupno ostali smo zapanjeni. To je bila curica koja je stazu od 7,5 km savladala 14 minuta bolje od svojih suparnica.
Ekipno smo osvojili 541,24 boda samo četiri boda iza prvoplasirane ekipe. Ovaj izlet je bio vrlo plodonosan bez obzira na težinu samog traila. Za slijedeći vele da je još teži. Za njega se moramo bolje pripremiti jer imamo šanse da budemo na postolju na kraju sezone. Ekipa pod imenom “ZBRDA ZDOLA” nam je nadomak, imamo samo 20 bodova manje. Šanse su velike. No još je sedam utrka do kraja. A sezona je duga.
