Prva prava cestovna utrka nakon zabrane utrka u trećem mjesecu odvila se u kišnom čakovcu u subotu naveće. Simbolično start same utrke poklopio se se početkom ljeta. Nisam očekivao puno od ove utrke. Možda samo da vidim gdje sam u pitanju forme jer već dulje vrijeme nije bilo nikakvih utrka.
Sam start je bio na mjestu gdje starta i Čakovečki polumaraton samo što je sada bio mrak i popuhivao je lagani vjetar te su oblaci sporadično izbacivali male količine kiše. Stao sam u sredinu negdje, ali izgleda predaleko od prve crte. Startali smo točno u 21:44 i onda je počeo proboj.
Proboj kroz masu ljudi koje sam trebao prestizati. No do prvog skretanja već sam pročistio bojno polje te sam mogao “slobodno” trčati. Tempo mi je bio zadovoljavajući na tom prvom kilometru iako sam odradio puno fartlekanja.
Rotirke vatrogasnih vozila stajala su na križanjima te nam na osiguravali siguran prolazak. Starija gospođa koja je na jednom raskrižju koja je čekala da prijeđemo, izašla je iz automobila da nam zapljeska.
Tenisice u kojima sam trčao proklizavale su na mokrom asfaltu te sam se zamišljao da ću pasti ako prebrzo uđem u koji zavoj no to se nije desilo. Vratili smo se na glavnu cestu te se približavao trenutak razdvajanja natjecatelja s kraće i nas s duže utrke. S lijeve strane je bila prva okrijepna stanica no nije mi bilo potrebno osvježenje. Taman sam sustigao klupskog kolegu.
Zagledao sam se malo dalje ispred sebe te sam vidio poznatu kombinaciju dresa. Pojačao sam tempo te sam poletio. Prošli smo pet kilometara te je ostalo još samo još pola. Pitao sam se da li sam kremnuo prebrzo. Stiskao sam koliko je išlo te me probava počela mučiti. Trbuh je počeo ispuštati čudne zvukove.
Ostao sam zbunjen kada je slijedeća okrijepna postaja prebrzo došla. Po informacijama organizatora trebala je biti na šestom kilometru, sat je pokazivao manje. Niti ovdje se nisam zaustavljao te sam pratio situaciju ispred sebe. Na ulicama je bilo navijača (iako je padala lagana kišica) što je bio dodatni poticaj za držanje tempa.
Počeo sam odbrojavati kilometre. Znao sam da idem prebrzo. Ali bilo je sada ili nikad. Cilj je bio ispred mene. Počeli smo vrludati ulicama te neke nisu bile baš osvjetljene. Jedina svijetlost su bili snopovi rotirki. No još uvijek sam trčao s dva- tri trkača (koje sam pretrčao do kraja utrke).
Mislio sam da sam stiskao tempo no nisam mogao dostići figuru ispred sebe. Očito nisam samo ja trenirao kako nije bilo utrka :D. Vrludanjem kroz grad došli smo do onog istog rotora kojeg smo prošli na početku utrke. To je značilo da je sada ili nikada. Moj cilj se počeo ubrzano udaljavati. Nije bilo još puno. Znao sam i to sam.
Vrijeme završetka me mi sad nije bilo toliko bitno. Skretali smo desno stazom moja je vodila do glavnog gradskog trga. Potpora navijača je rasla. Potegnuo sam koliko je išlo. Bio sam začuđen kada sam na semaforu vidio vrijeme ispod 40 minuta. Tako je i bilo 39: 37 po Garminu, 39:40 po mjerenju organizatora i 300 metara kraća staza.
S jedne strane sam zadovoljan rezultatom, no žao mi je što mi fali 300 metara. Vjerojatno puno ljudi tako misli. No potvrdio sam da sam još uvijek u formi te da smanjenje kilometraže i promjena načina treninga dovodi do novih i zanimljivih rezultata.
