U nedjelju ujutro sam se probudio malo prije zvonjave alarma koji se trebao okinuti u 7 sati. Odlučio sam produžiti do petnaest do 8 jer smo na utrku kretali tek oko 9. Umor od jučer još je bio prisutan ili sam samo premalo spavao. Znao sam da gledanje horrora do dva u noći nije dobar potez pred utrku.
Vani je bilo oblačno te je ranije padala kiša. Kada smo se vozili do centra vidjeli smo da je i vjetar ojačao. Došli smo na start i bilo je mnogo poznatih lica. Svi su bili tamo, čak i neki koji su jučer bili u Frkanovcu. Ipak je ovo izborna utrka za reprezentaciju. Predao sam torbu u kombi koji je vozio stvari na vrh i počeo s rastrčavanjem i zagrijavanjem. Ubrzo sam susreo i Žarka i Mišelu.
Vrijeme početka se primicalo te smo se poredali u liniju koja trebala biti startna linija. Ove godine nije bilo balona jer je vjetar prejako puhao. Pozicionirali smo par redova iza prve linije što će omogućiti što brži start. Krenuli smo u deset sati, na znak pucnja pištolja. Išao sam prema osjećaju te sam brzo dostigao Žarka s kojim sam trčao skoro do prve okrijepe. Nisam htio brzati te sam imao taktiku da svoje protivnike držim ispred sebe. Barem u prvom dijelu utrke kada smo trčali po asfaltu i bilo je relativno ravno.
No počinio sam samoubojstvo iz zasjede. Dostigao sam Patrišu i nečkao se da li da je prijeđem. Činilo mi se da sam dosta lagan pa sam ubrzao tempo. Dostigao sam i Dolores koju sam također pretekao. To je bio početak mog kraja. Nakon skretanja prema tunelu odvezala mi se ona ista tenisica koja mi se odvezala i jučer. S obzirom da je bilo rano u utrci odlučio sam stati i zavezati je. Nisam izgubio puno vremena.
Pred nama je bio dugi blagi uspon. Na kraju njega sam dostigao i Žarka. Kada sam se penjao prema okrijepnoj stanici vid mi je postao mutan. Vidio sam ljude no, lica su mi bila totalno mutna. Na okrijepnoj postaji je bila gužva te sam na kraju uzeo bocu izotonika koju mi je pružio jedan od volontera. Nisam se zaustavljao. Prohodao sam par koraka prije nego sam bocu položio na šaht. Pred nama je bio uspon koji je potrajao do mosta gdje smo skretali na planinarski put.
Kroz serpentine sam vidio kako mi konkurenciju polako odmiče. Tješio sam se da ona nije bila jučer u Frkanovcu. Put je bio vlažan i blatan, isprepleten korijenjem i kamenjem koje je izvirivalo iz tla. Lagani uspon davao je do znanja da prava borba tek počinje. Miješao sam lagano jogiranje i power hiking. Bilo mi je teško te mi se činilo da sam većinu drugog dijela staze “prehodao”.
Išao sam svojim tempom polako se primičući cilju. Nisam gledao iza sebe, jer jednom kada počneš gledati iza sebe već si izgubio. Kada smo se primakli drugoj okrijepi vjetar je počeo jače puhati. Derao je toplinu s tijela. Uzeo sam samo pola banane koju sam ogulio i počeo grickati. Ruke su mi bile hladne. Nastavio sam dalje putem kroz šumu. Vjetar nas je pratio u stopu, no buff mi je ostao omotan oko desne ruke.
Na blažem nagibu pretekla me neka cura u tajicama. Nisam baš obračao pažnju na nju te sam je pustio da ode naprijed. No ne predaleko. Uvijek mi je bila u videokrugu. Iako sam išao puževim korakom i počeo sam preklinjati jučerašnju utrku nisam se predavao. Znao sam da ću tu curu moći dostići na zadnjih 400 metara staze – žičare. Bio sam uvjeren u to. Dolores je još uvijek bila negdje u pozadini. Polako se šuljala. Došli smo do stepeničastog dijela staze koje je bilo potpločeno kamenjem. Hladan vjetar opet mi se unosio u facu i htio sam taj dio što brže proći.
Dolaskom na cestu ostao sam malo zbunjen jer nisam znao kuda točno trebam ići jer oznaka nije bilo. Nastavio sam trčati ravno u svakom trenutku očekujući da promijenim smjer. Čuo sam volontera sto metara ispred kojeg je trenutak prije sakrivao zavoj. Potrčao sam prema njemu te mi je rekao da pratim zastavice. Kroz šumarak smo se popeli do podnožja brda gdje je počinjala žičara. Game time!
Vrh brda je bio u magli. To više je sam prizor izgledao fantastičnije i zlokobnije. Preostao je samo ovaj “mali” dio staze do kraja. Duboko sam udahnuo i krenuo. Koncentrirao sam se na uspon pred sobom i na onu curu u tajicama koja me pretekla ranije. Svakim korakom smanjivao sam distancu. Na polovici brijega bio sam tik iza nje. Nagib se povećao i zapeo sam još više. Pretekao sam ju bez ikakvih problema. Išao sam dalje, ovo mi nije bilo dosta. Pretekao sam još barem trojicu do kraja brijega.
Ostao je samo još onaj nezgodni dio trčanja po kamenim blokovima do kraja. Cilj je bio obavijen maglom. Čuo se samo komentator koji je prozivao natjecatelje koji su prešli ciljni prag. Najneugodnije trčanje ikad. Nisam bio siguran jeli zbog toga što sam se tolko potrošio na usponu, zbog tenisica koje sam nosio ili kombinacija umora od jučer i danas. Davao sam sve od sebe. Preletio sam preko praga s vremenom 1:20:32.
Žarko je čekao malo nakon cilja, kao i Bojan, Ana i Goran. Trebao mi je trenutak da dođem s sebi. Tek sam tada osjetio koliko je jako puhalo na vrhu. Vladala je sablasna atmosfera. Sve je izgledalo tako drugačije nego obično. Otišao sam do okrijepa te mi je tada Žarko pomogao da nađem torbu s stvarima. Kada sam se presvlačio počeo sam razgovor s nekim mladcem koji me se sjeća s neke prethodne utrke. Uskoro je došla i Mišela. Vjetar je jako pičio te sam ih odlučio oboje pozdraviti i potražiti svoju družinu.
Ovaj vikend je bio tek mali prikaz onoga što slijedi slijedeći vikend – utrka Ivanec – Grebengrad i PH u planinskom trčanju na duge staze. Trideset i sedam kilometara čistog samo-mazo trčanja. Da vidimo koliko sam naučio u ove zadnje dvije godine od kada sam je zadnji put trčao. Da li će me planina ponovo slomiti ili će situacija biti obrnuta?