running_event

on the other side of sanity

Utrku koju sam prijavio daleke 2019. godine kada se trčalo svaki vikend i nekada i po dvije utrke. O koroni još nije bilo niti k, a i sve je bilo drugačije. Nakon dva odgađanja bilo je izgledno da će se utrka ovaj put održati. Svi uvjeti su bili zadovoljeni i kakva takva kontrola je postignuta. I tada 40 dana prije utrke ponovo se ozlijedim. Bilo je to u jeku ljeta. Sve je super išlo. Znojio sam se na treninzima. Trčao na ligama. No preforsirao sam se. Šest tjedana divljeg ritma je bilo dovoljno da puknem. Fizički, ne mentalno.

Your Ego is Writing Checks your Body Can’t Cash – Top Gun

Prvo na što sam pomislio je bila najlakša opcija – odustati. Čak sam i to rekao Lidiji – kolegici iz kluba. Situacija je bila tako loša da tjedan dana nisam mogao normalno hodati. Slutio sam da je to mikrofraktura od one ozljede koju sam si napravio prošle jeseni. Svaki puta kada sam susreo Lidiju me pitala kako noga – mrzio sam pogled koji je imala kada mi je postavljala to pitanje. Onaj isti pogled sažalijevanja koji su mi svi upućivali kada sam odrastao. Bio sam sam u ovome, no bez obzira na sve bol je svakim danom kopnjela. Puno sam počeo voziti bicikl da nadomjestim treninge trčanja i puno sam planinario. Nije bilo idealno, no bilo je nešto.

“If there is no enemy within, the enemy outside can do you no harm. “~African Proverb‌

Prvo trčanje sam obavio tek nakon Velike Gospe i to je bilo 2 kilometra, krug oko kvarta. Bol je još bila prisutna, no pretrčao sam to nekako. Znao sam da ne trčim pravilno. Ne kao prije. U danima koji su dolazili situacija se kretala na bolje. Nisam gubio nadu. Znao sam da ću se nekako izvući i da ću koliko toliko biti spreman za utrku koja je bila za tri tjedna. Odradio sam i jedan zajednički trening s Lidijom dva tjedan prije utrke i usput se smrzao ko pička. Jer je baš taj tjedan zahladilo. Posljedica iscrpljenosti od tog cijelog vikenda je bila ta da sam se prehladio. Imunitet mi je pao i mislio sam da je najgore – korona. Nisam imao one očite simptome, no nikad ne znaš u današnje vrijeme. Sve je već bilo spremno. Apartman rezerviran, prijevoz osiguran, samo sam se još trebao testirati kako bih mogao sudjelovati. Testirao sam se na dan kada smo kretali i dobio sam rezultate pola sata prije polaska – na sreću bio sam negativan.

Zbog nekih zavrzlama i postroživanja mjera prelaska granice na kraju smo ipak išli preko Hrvatske iako smo razmišljali da idemo preko Slovenije (jeftinija cestarina, a i malo smo brži). Došli smo u Umag oko 19 sati i imali smo dovoljno vremena da pokupimo startne pakete i obavimo provjeru nužne opreme prije nego smo otišli tražiti naš apartman. Posljednja večera prije utrke naravno je bila tjestenina mada smo startali tek u podne. Jutro je brzo svanulo. Nisam bio toliko nervozan. Probudio sam se dovoljno rano da imam vremena za sve završne pripreme. Kava, doručak, olakšavanje organizma, punjenje ruksaka hranom i vodom. Oko pola 11 smo krenuli do starta koji se nalazio u Buzetu. Iako sam uplatio i transport busom išli smo autom jer smo imali support.

U Buzetu je bilo sunčano i jako malo vjetra. Recept za katastrofu. No hype je bio u zraku. Sreli smo ostatak SRD 315 ekipe koja je trčala ovu stazu kao i njihov support. Dobar stari ACDC i Thunderstruck je svirao na startu koji nas je nabrijao do kraja. Nakon odbrojavanja krećemo. Brzi spust po asfaltu prije početka uspona kroz planinarski put. Već na spustu sam ostavio svoju ekipu iza sebe. Vjerojatno će me dostići kada puknem. Lidija će nas sve pokupiti.

Uspon je spor te tražim prilike da se probijem naprijed. Iako mi ovo nije najbolja taktika na utrci od 68 km, nije mi se dalo gegati u koloni. Znao sam da sam pretjerao kada sam vidio Ninu Vinkovića kojih 200 metara ispred sebe. Nisam više toliko gurao. Staza je lijepa i ima puno suhih potoka i malih šumica. Na spustu prolazimo kraj puno maslinika. Tek je sedmi kilometar pa se štedim na spustevima.

Nakon spusta slijedio je uspon po suncu. Podloga kamena. Hodao sam što brže da prijeđem ovaj dio. Dolazimo do malog seoceta Vrh. Tamo smo imali prvu neslužbenu okrjepu i tuširanje šlaufom. Spuštamo se prema jezeru Butoniga gdje nas je čekala prva okrjepna postaja. Na asfaltu koji je vodio do tamo susrećem varaždinske kolege trkaće s plave staze. Sama postaja je bila na 16,5 kilometru. Kilometar više nego što sam priželjkivao. Iscrpio sam vodu iz oba flaska pa sam trebao nadopunu. Onaj jedan flask koji mi je puštao pet je radio probleme i nisam imao živaca da se sad s njim bavim. Ostavio sam ga polupunog. Banana-dvije i malo čipsa, čašica kole i idemo dalje.

Spuštamo se na livadu i hvatamo malo hlada. Po livadi pokušavam trčkarati što više.Poslije livadice je slijedio uspon kroz šumicu. Krećemo se sporo i dolazimo do malog komada asfalta gdje mi je bilo malo teško i pitao sam se: “Zašto ja ovo radim?” Odgovor na to pitanje mi je došao brzinom misli i odmah sam dobio mali boost energije da uprem jače (ili je to bilo zbog komada čokoladice koju sam pojeo ranije). Naši sebični razlozi nam mogu pomoći u situacijama nelagode. Ali ovo je bio tek početak te nelagode.

Prešli smo na vrući makadam te na 19. km smo naišli na cijev s vodom u nečijem dvorištu gdje smo se osvježili, polijevanje vodom i dolijevanje svježom vodom. Sjećam se da je taman nakon toga zapuhao hladniji povjetarac. Uspon po suncu je bio nemilosrdan te na 21 kilometru na pipi kod crkvice se opet moramo osvježiti. Namaknuo sam buff u vodu i krenuo dalje. Prostirao se pogled na naš sljedeći cilj – Motovun. Krenuo je blagi downhill po kamenjaru i borovini, usporio sam tu i propuštao ljude koji su me dostigli, ali cijelo vrijeme smo dostizali ljude s crvene ili plave staze.

Spustili smo se u udolinu kretali smo se prema Motovunu. Konačno sam mokri buff s ruke premjestio na glavu. Malo osvježenje u ovom toplom danu i nešto što sam trebao napraviti odavno. Pomalo se opet dižemo, prvo je na redu makadam, pa lijepa zelena stazice i naposljetku asfalt. Kada smo ušli u sam Motovun tu je počela prava zabava. Jaki uspon prvo po razlomljenim kamenim stepenicama pa po izobličenom glanc kamenju. Toplina je izbijala iz kamenja. Svi su tražili neko osvježenje. Motovun je sam po sebi jako šarolik gradić. Ono što sam primijetio je da se puno prostora iznajmljuje dok se ostali prodaje. Na vrhu je bio restoran gdje su ljudi opušteno ručali. Za nas nije bilo okrepe. Hodao sam prema dolje, dosta ljudi me prestizalo i bilo mi je jako slabo. Čak i kada smo došli u šumicu nisam se mogao natjerati da potrčim.

Cover up your face, you can’t run the race
The pace is too fast, you just won’t last

Cura koja je proletjela kraj mene pitala me da li sam dobro. Odgovorio sam joj uljudno da jesam. Nisam bio dobro. Situacija je bila baš suprotna. Želudac mi se kvrčio i pomislio sam na odustajanje. Povlačio sam vodu iz flasfka no to čini se nije imalo nekog efekta. Bio sam pregrijan. U tom jednom trenutku u šumici dogodila se prijelomnica. Pomislio sam da ću se onesvijestiti kako mi je bilo loše. No sjetio sam se svih poruka ohrabrenja koja sam dobio u zadnjih par dana prije utrke. Sada nije bilo vrijeme da odustanem. Ne još! Još je bilo snage u meni. Još sam imao brdo vremena da završim ovu prokletu utrku. Neću ovdje puknuti! Dovraga i ponos! Uzeo sam dva duboka udaha kroz nos i izdahnuo kroz usta. Puls mi je bio ok. Krenuo sam dalje. Korak po korak.

“Run when you can, walk if you have to, crawl if you must; just never give up.”

~Dean Karnazes

Prolazio sam kraj vinograda crnog grožđa gdje sam ubrao samo jednu bobicu. Bilo je fino. Očekivao sam da će svaki trenutak netko od mojih dojuriti iza mene. To se nije desilo. Makadamski puteljak je vodio do asfalta koji je vodio na križanje s glavnom cestom, onom istom kojom smo prošli prema Buzetu to jutro. Znak za neki restoran resio je to skretanje. Hodao sam po asfaltu jer je to bio moj sadašnji limit. Dejan koji je pratio Marka, Sonju i Zlatu na crvenoj stazi me prešao u autu. Nekako sam se došlepao do Livada (cca 31-32 km). Dočekao me Dejan i izmijenili smo par riječi prije nego sam ušao u šator. Nisam znao situaciju na terenu, nisam znao tko je gdje i da li su blizu mene ili ne.

Ušao sam u šator u 4:56. Stajao sam neko vrijeme u redu i zatražio sam izotonik i bananu. Volonteri koji su na usluživali trudili su sve poslužiti. No bilo je dosta ljudi u samom šatoru kao i onih koji su tek ulazili. Sjeo sam na klupu pokušavajući izbjegavati sunce koje je prodiralo kroz prozirni dio šatora. Zatražio sam još naranču i pitu od jabuka. Kada sam jeo pitu od jabuka pogledao sam oznaku koja se nalazila kraj izlaza iz šatora: next aid station Grožnjan – 15,6km +682m. To mi je sada bio jedini cilj, doći do sljedeće okrjepne postaje. Nije bilo smisla misliti predaleko. Idemo ovo razlomiti. Natankao sam oba flaska prije izlaska iz šatora. Izašao sam iz šatora oko 5:30. Bilo je puno ljudi na parkiralištu koji su došli podržati svoje natjecatelje.

Skrenuo sam desno prema oznakama i našao pipu s hladnom vodom gdje sam ponovo namočio buff. Počeo sam hodati asfaltom vođen oznakama. Uskoro smo opet skretali s asfalta na livadu gdje nas je čekao uspon prema Oprtlju. Onaj šećer koji sam pojeo dolje po okrjepnoj vračao mi je bolje raspoloženje, snaga mi se vratila i u tom trenutku sam znao da ću završiti ovu utrku bez obzira na sve. Uspon je bio kroz šumu no još uvijek je bilo dosta toplo, mokri buff na glavi je spašavao situaciju s toplinom. Bio je to lijep uspon kroz šumu i čak sam dobio volje da malo i potrčim.

Do Oprtlja je vodio asfalt te tu i tamo trčkaram. Okrepa nas je čekala tamo kao i kontrola brojeva. Širokim makadamom se spuštamo iz Oprtlja te mi je bio problem trčkarati jer me nešto stezalo u trbuhu. Trčkaro sam i hodao, trčkarao i hodao. Krećemo se prema Grožnjanu te par puta sjećemo stazu Parenzane i prolazimo kroz par tunela. Bio sam nabrijan od svog ovog šećera kojeg sam počeo piti od Livada – ima da mi oči svijetle u mraku. Krajolik je prelijep i staza kojom prolazimo je uska planinarska, s izmjenama sa širim makadamskim cestama. Zvuk zrikavaca se pojačavao kako je sunce zalazilo. Htio sam se požuriti da stignem do Grožnjana prije mraka, no nije mi u tome uspjelo, morao sam izvaditi čeonu lampu iz ruksaka prijevremeno.

Bilo je još par prolazaka kroz uže puteve i nešto malo ceste no konačno dolazim do Grožnjana. Lagano trčkaram i čujem zvonjavu navijačkih zvona. Lijepa potpora za ulasku u grad. Pronašao sam okrepnu postaju, no razočarao sam se jer nisu imali više izotonika. Morao sam se zadovoljiti samo s kolom. Pojeo sam još jednu bananu i uzeo paketić soli. Nasipao sam kolu u flask no znao sam da će to biti problem. Krenuo sam dalje. Izlazimo iz grada te smo opet na stazi Parenzane. Prolazimo kroz još jedan tunelčić. Ovaj je bio nešto manji nego oni ranije i jeziviji jer prolazimo kroz njega po mraku. Pitomi šumski put nas je vodio na dugi poljski put.

Tamo sam dostigao par ljudi, neki su dostigli i mene, a uglavnom sam kombinirao trčanje i hodanje. Stalno pratim tempo kojim trčim i kalkuliram kada bih mogao doći do cilja. Bol u lijevoj nozi je jenjavala dok sam trčkarao. Ušli smo u usku šumicu koja je prethodila Bujama. Kamenjar koji mi se baš nije svidio. U jednom trenutku sam se odsklizao s jednog glatkog kamena, dobro je bilo što sam imao štapove da me pridrže.

U Buje sam došao oko pola 10. Kontrolna točka je bila unutar nekakvog atrija. Mala okrjepa i idemo dalje. Moj plan A o završavanju unutar 10 sati nije bio dostižan. Plan B (12 sati) je bio realnija opcija. Najmanje ljudi što sam vidio do sada na okrjepnoj.Kada sam izlazio pozdravili su me Dejan, Marko i Sonja koji su pili pivu u bircu koji se nalazio ispred.

Nastavio sam lagano kroz grad i pokušao sam trčkarati nizbrdo, no bol u lijevoj nozi se pojačavala. Nazvala me Laura koja nam je bila support i rekao sam joj točno gdje sam, po nekim izračunima trebao sam doći oko pola 11-11 u Umag ovisno o tome koliko ću brzo trčati.

Slijedio je spust po makadamu pa nekakav poljski put, kombinacija šume s puno šuškavih grmova. Na 60-om kilometru vidio sam lika koji je bljuvao kao da je netko otvorio slavinu. Kombiniram trčkaranje i hodanje, prolazim puno umornih ljudi s crvene i plave staze. Pred sam kraj neki lik me pitao koliko još kilometara do kraja: prema mom satu bio je 64. km pa sam mu rekao 3, ali možda 4. I bio sam u pravu. Bilo je više.

Došli smo na zadnju čistinu, oko nas nije bilo ničega osim puta koji je obasjavale lampe, moja je počela krepavati nakon 4 sata mraka pa je svjetlila manjim intenzitetom. Na jednom od zadnjih skretanja nije bilo oznaka već je 100 metara dalje bio volonter koji je svijetlio sa svojom čeonom lampom. Htio sam se zderati kako su to loše označili stazu i to pred sam kraj, no predomislio sam se. Ušli smo pod svijetla Umaga i preostao je samo još kilometar-dva. Završetak utrke je bio na stazi na kojoj sam krenuo u sprint koliko sam mogao, čak sam dobio i njemačku potporu s tribina.

Završio sam utrku za 11:15:32. Otišli smo po večeru koju smo imali u sklopu utrke i popio sam prvu pobjednički pivu. Čekali smo ostale. prva se pojavila Lidija koja je utrku završila za 12:45. Bodrili smo sve natjecatelje koji su završavali svoje utrke dok smo čekali ostatak ekipe. Čak sam i susreo kolegu trkača iz Daruvara s kojim sam trčao na trailu u Požegi. Dejan je došao 45 minuta iza Lidije (13:30). A Karlo je utrku završio u 14:37. Svatko je imao svoju priču o ovoj utrci. No zajednički nazivnik je bila vrućina, mučnina i skoro odustajanje. Sljedeći dan smo se otišli prošetati po Umagu. Meni je lijeva noga u međuvremenu natekla te sam se kretao uz bolove.

Već sljedeći dan sam počeo razmišljati o reprizi ili o nekoj novoj duljoj utrci, ništa ti ne otvori apetite za ultre dok skoro ne umreš na jednoj. S obzirom na sve uvijete dobro sam obavio ovu utrku, kako bi tek bilo da je sve išlo po planu?

Life’s battles don’t always go to the stronger or faster man. But sooner or later, the man who wins is the man who thinks he can.

Vince Lombardi

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *