Nakon uspješno završenog polumaratona, bio sam u zanosu i bio sam optimističan prema sljedećoj utrci – 110 kilometara Istre. Krenuli smo žestoko vikend nakon utrke s 40 kilometara Medvednice. Dosta težak trening jer sam još bio umoran od polumaratona. Prožvakao sam sljedećih par tjedana tj. oni su mene.
Bila je to jedna obična srijeda potkraj drugog mjeseca i osjetio sam na CFu da sam bezveze i bez snage. No bez obzira na sve otišao sam još na stazu na neke 400-ke. Noge mi poslije toga nisu bile iste. ITB se nekako vratio. I to sam znao mada sam nijekao svoju intuiciju. Bio sam u zaribanoj situaciji, no nekako sam morao djelovati.
Do Istre je bilo mjesec dana te sam odlučio prestati s trčanjem i pojačati treninge snage i bicikl. Nadu u dobar performans na Istri mi je dala Gravel utrka u Ludbregu dva tjedna prije, gdje sam srušio vlastiti rekord za 10 minuta. Bilo je dosta stresa tjednima pred utrku i stvarno sam sumnjao da li ću je uopće završiti. Pripremio sam se koliko sam mogao i nadao sam se da ću se nekako izvući.
Za početak, krenuli smo u petak rano ujutro. Nisam se baš naspavao, ali dovoljno. Bilo nas je šest. Bojan i ja koji trčimo i još dvoje supporta za po svakoga. Dolazimo u Umag oko 11h te smo pokupili startne pakete (bez pregleda obavezne opreme ove godine?). Odlazimo do apartmana da se Bojan pripremi jer je njegov autobus kretao već u 14:30. Otpratili smo ga i vratili se do apartmana gdje smo nestrpljivo čekali početak utrke. Pratili smo svaki prolaz.
Dečki su oko 19h krenuli prema prvoj okrijepnoj postaji gdje su ga mogli supportati, a Bojan se požurio 20 minuta s obzirom na predviđeno vrijeme prolaska. Samo da ga to neće koštati kasnije – pomislio sam. I Bojan K. je isto jako dobro išao, mada nisam bio siguran da li mu je to bilo toliko pametno. Da se i on ne zatuče prije kraja. Sunce se polako spuštalo i vjetrić se zaigrao te je postajalo friškije. Taman za trčanje.
Činilo mi se da sam možda uzeo pretanku obleku za trčanje, po mojim procjenama trebao sam biti oko sedam sati u mraku, a tko zna u kakvom ću do tada biti stanju. Bio sam jako optimističan tu večer, no u isto vrijeme nervozan na to što će jutro donijeti. Sve je bilo spremno. Samo je trebao to obaviti.
Otišao sam spavati već oko 9 (kao kokoši) no san mi nije dolazio lako i nemirno sam se okretao u krevetu i stalno provjeravao koliko još do “buđenja”. Probudio sam se prije budilice koja je trebala okinuti u 3:30. Obukao sam se i napravio doručak koji ću pojesti u autobusu. Autobus je kretao u 4:45. Cure su me odvezle do autobusa i put sam proveo u šalama. Oprostili smo se i bus je krenuo. Antun je bio u istom busu te smo izmijenjivali zadnje utiske prije utrke.
Oko 6h samo bili u Buzetu. Danilo se. Odmah sam stao u red za wc da se riješim dodatnog tereta prije početka utrke (mada sam ga koristio još par puta prije starta). Otišao sam do dvorane pozdraviti Gorana koji je supportao Bojana K. Bojan je u tom trenutku bio tek na Trsteniku i javio je da će mu trebati oko 3h da prevali 16 km do Buzeta i da si je malo noge uništio. Očito je ipak pretjerao na početku. Pitao sam se kako je naš Bojan.
tally-ho
Bilo je vrijeme da i ja krenem u svoju avanturu. Startali smo točno u 7 h. Prvih par kilometara bilo je po asfaltu. Kontrolirao sam tempo i išao što sporije. Došao je prvi brijeg i sjetio sam se da je na karti to ona mala čvrknjica.
Na početku sam bio “zabundan”, ali na prvom pravom usponu skidao sam kišnu jaknu i pokušao pratiti Antuna. Ubrzo nas je i obasjalo sunce koje je pičilo direktno u nas. Antuna sam izgubio iz vidokruga kako su počeli blagi downhill dijelovi gdje nisam baš prebrzo trčao.
Do prve okrijepne točke (Praporče) je bilo dobro trčati i došao sam do nje za 1:45 što se poklapalo s onim što sam si zacrtao. Jedem bananu, pijem vodu i idem dalje. U sljedećih 10 km trebamo se popeti isto koliko smo i u prvom duljem segmentu. Na ovo dijelu postalo mi je malo teže te sam osjetio bol u donjem dijelu leđa. Istu bol koju sam osjetio na planinarenju tjedan dana ranije – ono nije bila baš idealna situacija.
Uskoro smo se spojili s stazom od 168 km te sreli dosta umornih ljudi. Uspon mi je još uvijek išao bolje od spusta. Psovao kada sam skoro napravio faceplant na jednom laganom downhillu. Dan je odmicao i temperatura je počela rasti. Mada je do Trstenika bilo samo 10 kilometara, na spustevima sam štekao i znao sam da nije sve onako kako bi trebalo biti.
Dolaskom na tu okrijepnu postaju sam napravio pogrešku kada sam u bidon ulio nešto za što sam mislio da je izotonik, no to očito nije bio. Bilo je kao nešto u što je krava prdnula. Od Trstenika je slijedio uspon po užarenom kamenu do vrha Žbevnica, sjetio sam se da nešto i pojedem mada se nisam baš pridržavao mog uobičajenog sistem prehrane. Sve je bilo off. Vjetar je pirkao i malo olakšavao uspon. Ovaj uspon me podsjetio na onaj uspon na Nanos.
Došli smo na vrh i krenuo je spust. Prvo lagani po travnatom dijelu, no i ja sam tu našao zamjerke. Dosta ljudi me prestizalo ovdje i osjećao sam se loše. Ne zbog pretjecanja već zato jer nisam mogao trčati onako kako sam htio. Nisam imao tu poletnost i lakoću pokreta, već samo napetost i bol u donjem dijelu leđa i napetu lijevu nogu. Zadnjih pet kilometara spusta mi je bilo mučenje. Počelo me boljeti i lijevo rame. Možda zbog one ozljede od prije par godina kada sam skršio ključnu kost, nisam mogao biti siguran u ništa. Znao sam da je samo bila prisutna.
Odlučio sam odustati. Nisam htio da još više ubijem u pojam lijevu nogu, a i ako ne mogu trčati onako kako ja želim, nisam vidio poantu. Još uvijek sam bio prema vremenskom planu koji sam si postavio, ali činilo mi se da sam potrošio previše snage. Spustili smo se s brda i prešli smo na asfalt koji je vodio prema dvorani. Na glavnoj cesti kod mostića dočekali su me Leon i Dragana. Pognuo sam glavu i rekao da odustajem. Trčali su kraj mene zadnji kilometar prije dolaska u dvoranu.
U dvorani su me dočekali Karlo i Laura, no odmah sam im priopčio svoju odluku o odustajanju. Svi su me pokušali uvjeriti da nastavim, no moja odluka je već bila donesena. Sjeo sam si malo, pojeo (niti paradajzi mi nisu mogli pomoći), popio i odnesao broj da mi ponište čip. Pitao sam za Bojana koji je u Buzetu bio prije par sati. Rekli su da mu nije baš najbolje i da ima problema s koljenima i ITBom- prirodnim neprijateljem svih trkača.
switching teams
Ekipa me nije pustila da se idem odmoriti, no oni nisu znali da su mi samo pomogli u oporavku. Mada sam bio u bolovima još sam mogao hodati. Krenuli smo prema Motovonu gdje smo išli dočekati Bojana, a u prolazu sam vidio i Bojana K (koji nije baš najbolje izgledao).
Utrka je bila prava borba. A i sam znam da je ovaj dio najgori, prisjećajući se Istre prije par godina. Nadao sam se da će sigurno doći do par kilometara udaljenih Livada. Našeg Bojana smo dočekali na usponu u Motovun te ga ispratili do vrha. Kretao se najbolje što je mogao s obzirom na situaciju.
Na Livadama sam ponovo susreo Gorana te je Bojan K taman bio tamo (odmarao na klupici do naše) kada smo čekali našeg Bojana. Pričali smo kako je na terenu i rekao je da situacija nije laka. Susreli smo i Gagu koja je došla podržati Antuna koji je došao u intervalu kada smo se brinuli za Bojana. Bilo je to slučajna i lijepa konvergèncija svih nas, trkača i supporta okupljenih na jednom mjestu tijekom utrke.
Bojan je rekao nešto da hoće odustati, no morali smo ga ohrabriti da nastavi dalje, bilo je predaleko da sada odustane. Imao je još “samo” 30-ak kilometara. Posudio sam svoj ruksak Leonu koji je krenuo s Bojanom dalje. Mi smo ga opet pričekali u Grožnjanu oko pola 10. Kasnije u Bujama smo susreli Saru i Gorana Š. te smo otpratili Bojana u mračne poljane prema Umagu. Kretao se dobro i trebao je samo ustrajati do kraja. Leon ga je pratio putem.
Vratili smo se do Umaga i čekali da dođe Bojan. Prošlo je jedan u noći. Susreli smo i Gagu i Robija. Krenuli smo pred Bojana koji se brzinom svjetlosti približavao gradu. Ubrzo smo ga susreli i krenuli zajedno prema cilju. Nakon 32 sata i 42 minute Bojan je ispunio svoj 100 miljerski san. Odmah smo krenuli prema apartmanu da se svi dobro odmorimo, a posebno oni koji su trčali više od 32 sata.
Sljedeće jutro smo se svi našli na pivi u centru Umaga u trenucima kada je Goran Koren završavao svoje 100 milja dugo putovanje. Ustrajno do samog kraja. Najbolji završetak ovog vikenda.
Ono što ću najviše pamtiti od ovog vikenda je povezanost naše trkaće zajednice i međusobna potpora u najtežim trenucima. Za neke ovaj vikend nije završio kako smo to zamišljali, ali skoro nikad život ne ide prema planovima. Nekada je bolje odustati nego ići u krajnost beskonačnih ozljeda koje ne žele zacijeliti. Neka naša predviđena vremena nisu mjerilo našeg uspjeha. Mjerilo uspjeha je da nastavimo u teškim uvjetima i da se ne predajemo lako, a to uključuje i pametne odluke koje će nas odvesti do naših najvećih ciljeva. Odustajanje boli, ali to je samo naš nezasitni ego.
Nije mi žao što sam odustao na ovoj utrci. Kljukanje lijekovima radi problema koji nastaju zbog nepripremljenosti na utrku je nešto što još ne mogu shvatiti. Ako tvoje tijelo ne može podnijeti opterećenje jedne takve utrke, onda vjerojatno nisi bio dovoljno spreman za nju i sve ostalo je samozavaravanje. Do sljedeće dugometražne avanture.
