Nakon uspješno završenog zimskog polumaratonna na kraju siječnja veljača je dobro počela te sam nastavio s konstantnim trenizima od 5km s podizanjem intenziteta. Pošto su temperature porasle tako je i volja za brže, više jače porasla. Iako je to disciplina koja mi je totalno nova te je nikad nisam probao trčati trijavio sam se za trail utrku – Crazy Hill Trail koja se održavala u nedalekom Ludbregu. Iako je ovo za mene bio samo usputni događaj jer ono što najviše očekujem je 2. proljetni polumaraton za kojeg sam se prijavio prije 2 mj. te je bio za nešto manje od mjesec dana.
“stupid is as stupid does” – Forrest Gump
Nakon dobro odrađenog treninga od 10km u srijedu, kojega sam istrčao varaždinskim ulicama odlučio sam pozvati frenda Bornu na pivo u petak no on je našao izgovor u curi pa mi dao protuponudu da se u četvrtak idemo voziti biciklima. Prihvatio sam je te spomenuo da imam neke rakije od bivšeg cimera u stanu. Većer je dobro počela te prvo nismo puno popili, na drugom checkpointu smo počeli grdo povlačiti te smo na zadnjoj točki popili sve kaj je bilo u boci.
Krenuli smo doma i Borna je odlučio otpratiti me doma no na pola puta dogodila se čudna nesreća di sam ja završio s ramenom na asfaltu. Bol mi se na prvu nije činila toliko jaka iako sam imao problema s spavanjem no za to sam optužio alkohol. Ujutro sam popio tabletu za bol te otišao na posao. Bio je to za mene crni četrvtak. Razmišljao sam da li uopće da idem na trail s obziorom da sam u bolovima. Jedna frendica mi je rekla “Pa nećeš trčati na ramenu” te sam na kraju odlučio ići.
fortune favours the bold
Dan je bio kao savršen za trčkaranje prirodom. Nebo je bilo plavo i prošarano oblacima. U Ludbreg smo došli oko 9 sati te smo imali nešto vreemna za zadnje pripremem za “utrku”. Ja sam imao malo više s obzirom da je moja utrka počinjala pola sata nakon svih mojih prijatelja.
Odlučio sam ne ponesti vodu s sobom jer će tu biti feed zona koja će vratiti vitalnost u tijelo. Tu sam se malko zeznul. Startao sam negdje straga u sredini kako se ne bih poveselio i počeo za najbržima trčati. Otpočeo sam pa recimo laganijim tempom iako sam pretekao grupicu trkača ispred sebe, ali sam pokušavao držati konstantan ritam. Ključna riječ je ovdje pokušao. Nakon prvog zavoja skrenuli smo stepenicama dolje lijevo te počeli trčati po laganom makadamu uz okolo umjetnog jezera uz kojeg se nalazi takozvani Otok Mladosti. Uskoro skrečemo ponovo lijevo preko željeznog mosta ispod kojeg je montirana mala brana.
Trčimo dalje te uskoto dolazimo do oranice. Da dobro ste pročitali trčali smo preko blatnjave oranice bez nekih posebnih puteva. Nazirao se tu trakotorski put, ali kiša koja je padala veće prije isprala je njegov oblik. Poslije oranice dolazi prvo brdo koje kroz šumu vodi do vinograda. Put je ovdje čisto solidan te se da trčati. Uskoro dolazimo do alfalta koji nakratko zamjenjuje blatnjave puteve.
Silaskom s asfalta dolazimo do prvog spusta koji potvrđuje ime ovog eventa (“crazy hill”). Malo je rizično zašpurati se niz takav brijeg pod ovim uvjetima, ali zbog toga je to toliko zabavno. Naravno kada smo se spustili u jarak trčali smo po njemu koji kilometar te se upoznali s kaljužama koje tamo vrebaju. Na ovom dijelu previše sam se zadihao te sam morao malo usporiti ritam. Blatnjav i kaljužast teren se nastavio večim dijelom jer nas je okruživala šuma kojoj na trenutke nije bilo kraja.
Najteži djelovi su bili oni nakon račvanja staza za natjecatelje na 33 i natjecatelje za 16km. Trčanje po teškom blatu se činilo nemogučim jer sam svakom korakom pokupio malo blata koje je otežavalo daljnje kretanje. Dobro se sjećam i jednog kanjona koji je bio pokriven slojevima lišća i naravno vodio je prema gore. To me podsjetilo na prošlogodišnji planinarski izlet na južnu padinu Ivanščice koji se skoro pokazao smrtonisnim.
Nakon dva takva brijega konačno smo izašli iz šume na asfalt. Krenuli smo prema gore jer su tamo ukazivale strelice te smo na vrhu brijega došli do prijeko potrebne feed zone. Kada sam trčao do nje netko je vikao “Mario, imamo rakije!”. U čuđenju sam se približavao stoliću na kojem se moglo naći mnogo toga, no ja sam popio samo 2 deci kole te uzeo polovicu banane.
U tom trenutku šećer je donio toliko potrebnu energiju mom tijelu te sam nastavio malo brže trčati (enter : Darude – Sandstorm).
Da, ta pjesma mi se bila u mislima kada smo se krenuli dalje pobijati kroz šumu prema cilju. U jednom trenutku žena ispred mene se poskliznula te kao prasica povaljala po skliskoj šumskoj stazi koja nije praštala greške. Nastavio sam trčati konstantim tempom te sam se u jednom trenutku našao trčeći sam usred šume. Jednostavno praćenje skupine ispred sebe je zamijenilo traženje oznaka koje nekada nisu bile očite.
Nakon dva tri brijega pretčali smo jednu livadu s koje se vrlo dobro vidjela panorama Ludbrega. Nakon još malo šume došli smo do vinogradskih puteva koji su uključivali lagani makadam i asfaltirane puteve. Tu je bio još jedan ludi spust na kojem sam pustio kočnice te se nisam nasreću razbil. Nakon nekoliko zavoja koje smo pretrčali po asfaltu našli smo se tik pred ciljem. To mi je bio signal da aktiviram posljedne atome snage te pojačam tempo.
Utrčao sam u cilj nakon manje grupice trkača te postigao vrlo dobro vrijeme od 1:57:57. Naravno to sam saznao tek kasnije jer prilikom utrčavanja u cilj nisam vidio niti čuo nikoga. Ovo mi je bio vrlo motivirajući vikend te sam zbilja uživao u ovoj “utrci”. Nažalost u nedjelju sam dobio infomaciju da je ona bol koju sam osjećao u ramenu je bila slomljena kljućna kost na tri mjesta. Što znaći da na kratko moram prestati s treninzima te mirovati na par tjedana. Što znači da moram odustati od proljetnog polumaratona u Zagrebu. No dva tjedna kasnije je Hendrix pa ništa nije izgubljeno.
