Put do same utrke je bio čupav i valovit. Još uvijek sam se borio s ozljedom i pokušavao je ne pretjerano iritirati. Balans je bio bitan. Slušaj što ti tijelo govori. Kroz Zimsku ligu SZH sam uspio raditi i neke brže brdske treninge, a ostali vikendi su bili za dužine i visine. Malo po malo, duže i više svaki vikend. Proljeće je donijelo lijepo vrijeme i dobre dane za trening.
Krećem iz Varaždina u petak poslije posla misleći izbjeći gužve na cestama. Navigiranje po autocestama nikad teže te stalno nailazim na neke radove. Umjesto 3 trebalo mi je oko 4 sata. Stres na stresu.
Konačno dolazim u Ajdovšćinu, kupim paket i tražim ostatak ekipe. Nalazimo se na kasnoj večeri (skoro je bilo 22h) u centru. Slana pica me vratila u život. Odlazim u smještaj, zadnje pripreme i nemiran san.
Buđenje u 6 sati i točenje izotonika u flaskove. Vani je zimkasto, no to će se uskoro sve promijeniti. Oko pola 8 se nalazim s Danijelom i Lidijom, usput srećem trkaće s Zimske lige koja je nedavno završila, a na starto-ciljnom trgu se nalazimo s Bojanom i Nikolinom.
Malo fotkanja prije starta, obavljanje WC-a (ponovo) te nakon pozdravnog govora i postrojavanja rimskih legija krećemo u avanturu. Prvo poznatim uličicama Ajdovščine pa prelazak na lagani makadamski put. Razmišljam kako je ova utrka drugačija nego one prethodne. Drugačiji je osjećaj koji dolazi iznutra. Vlada mir.
Prvi usponi počinju nakon par kilometara, nakon kamenog mostića gdje počinje asfalt. Sunce je još nisko i na trenutke bode u oči. Jašemo po vinogradskom kraju, livadama i šumicama. Jedan brzi spust po makadamu i tempo koji dostiže 4:16 min/km što mi se činilo malo prebrzo. Ali noga sama bježi. Do Loža je bilo 13 kilometara i oni brzo prolaze. Tamo sam došao za 1:09. “Malo” sam se požurio. Tamanim paradajz i jednu bananu, obnavljam tekućinu i krećem dalje.
Sunce se diže i postaje sve toplije, no još je izdržljivo. Do Podnanosa je nekakvih 11 kilometara i uspon na Sv. Socerb te razrovani, ali i suhi, prašnjavi spust. Brzo smo došli do makadama pa sam mogao produžiti korak. Ulazim u Podnanos i krećem se uličicama do škole gdje je bila okrijepa.
engine trobule
Opet nadopunjujem tekućine, izotonik i voda jer znam što slijedi. Paradajzi i krastavci su opet na meniju, a neki lik bananu umače u sol. Čudna kombinacija, ali oke. Krećem lagano na uspon, hodam – ne trčim niti na malim ravnim dijelovima. Čini mi se kao bespotrebno trošenje energije. Čak niti na asfaltu ne trčim. Osjetim da je sunce ojačalo i lagano crpi energiju. Potrčao sam malo u sjenovitim šumskim dijelovima.
Leđa su me počela ubijati. Oštra bol koja je izvirala u lijevoj nozi i kao zmija se uvukla u guzicu i donji dio leđa. Sijevanje koje polako prerasta u tupu bol koja se zadržala u donjem dijelu leđa. Dolazimo do Vojkove kuće i dalje kroz šumicu pa upri preko ledine do vrha. Tamo je bila večina fotografa koje sam spazio. Za prva dva sam imao spremne pošalice: “Najgora fotka ikad” 😀 i “Jel mi je frizura oke?” Za druga dva nisam imao riječi.
Put do vrha je dug, no pred kraj mi je bilo nekako lakše. Ljudi su se izvalili na livadi pred vrhom. Okrijepna postaja je sada malo niže unutar postavljenog šatora. Vlada lijepa atmosfera i svira Taylor Swift – Shake it off. Pogodno za čagicu.
Došao sam gore po planu, čak i par minuta prije. Kasnije kada sam gledao to mi je bilo najbolje vrijeme uspona na Nanos. Gore je puhao lagani povjetarac koji je hladio. Počeo sam dugi spust, sunce je lijepo grijalo. Prvo lagani makadam pa prelazak na malo tehnički zahtjevan, kameniti teren. Pred kraja spusta makadam je bio vruć, a toplina je postala neugodna.
Dolazimo na glavni trg u Vipavu gdje nas čeka okrijepa. Ljudi navijaju i bodre. Zbilja poseban osjećaj.
Još uvijek sam na nekom planu koji sam si postavio. Samo sat i pol za 13 kilometara. To bi bila laganica da sam svjež i da sunce ne piči. Sad je to postao izazov. Jedem opet sve i svašta, paradajze i krastavce najviše. Krećem lagano prema izlazu iz grada na vruću ravnicu i par kilometara bez hlada. Uz borbu s suncem imali smo i još 500m uspona do kraja.
running on empty
Sedam kilometara prije cilja imali smo još jednu dodatnu okrijepnu stanicu na koju dolazim za 7h i 20 minuta. Malo olakšanje. no energije nije više bila na razini. Sustav je bio na rubu prekuhavanja. Ovim tempom neću stići ostvariti svoj prvotni cilj od završavanja utrke ispod ili oko 8h, no bilo je još sedam kilometara u kojima to mogu pokušati ostvariti. Na okrijepnoj stanici me prestiže neka nabrijana Talijanka koja je izgleda imala više energije.
Slijedio je marš s malim intervalima trčkaranja, a zadnja tri kilometra su me dotukla s tehničkim terenom kojega sam u tom trenutku mrzio iz dna duše. Činilo mi se da me dosta natjecatelja prestiglo u tih zadnjih 13 kilometara (ali bilo ih je samo petero). Kada smo se vratili na trčljivi teren poletio sam i završio utrku jako. Na istom trgu odakle sam i startao jutros. Rezultat od 8:17:10 koji nije za baciti.
Dočekao me Bojan koji je isto istrčao jednu dobru utrku s odličnim rezultatom. Odmarali smo se na travi kod ruševina u parku pijući pivu te promatrali kako ostali natjecatelji završavaju svoje utrke. Kasnije sam dočekao Danijela koji je završio kojih sat vremena nakon mene, kao i Lidiju koja je došla predvečer. Popili smo još pive, pojeli tjesteninu i oprostili se.
Bio je to lijep doživljaj. Trg koji živi, trg pun pozitivne energije. Gledati natjecatelje s dužih utrka kako završavaju svoje izazovne utrke, sve te emocije i geste. Definitivno mi nije bilo žao ponovo doći u deželu nakon prošlogodišnjeg DNF-a. Iako sam neko vrijeme razmišljao da odgodim svoj sljedeći veliki cilj za neko bolje vrijeme pomislio sam – ako ne sada kada?
onto the next target…
