kontinental_liga running_event

homeland driveby

Nije puno prošlo od zadnjeg traila koji smo trčali u Ogulinu, a već se približilo sljedeće kolo lige – Bilogora trail. Nisam imao vremena za neke ekstra pripreme, no dovoljno za jednu provjeru fitnesa. Još uvijek sam imao problema s ITB-om pa nisam gomilao kilometražu kao mjesecima ranije. Trčao sam par puta tjedno i to je uključivalo brzu kros ligu u Ludbregu i neki laganiji vikend trening. Morao sam vjerovati da ću moći istrčati utrku onako kako sam istrčao na treningu. A s trenigom sam bio iznimno zadovoljan.

Došlo je i to jesensko subotnje jutro. Kiša je padala jako nakon perioda suhih dana. Nisam imao problema s buđenjem. Ustao sam se tek u pola 6.  S obzirom da je utrka relativno blizu rano dizanje nije bilo potrebno. Natjerao sam se da pojedem doručak uz zeleni čaj koji sam skuhao odmah nakon ustajanja.

Kretali smo oko 7 sati ujutro. Vrijeme se popravljalo kako smo se približavali Velikom Trojstvu, mjestu održavanja utrke. Taman dovoljno vremena da dođemo prije zatvaranja prijava i da se spremimo za utrku.  Pozicija starta je pomaknuta naspram prošlogodišnjeg izdanja kao i duljina staze. Ove godine je bila duža za par kilometara (ili je trebala biti).

humm and gloom

Startali smo točno u 10h ispod sivih oblaka koji su prijetili kišom. Prvo po XC stazi dolje prema livadi koja prati cestu prema Grgincu. Ubrzo skrećemo prema šumi i neravni teren mi se baš ne sviđa pa ga častim s par psovki. Nakon ulaska u šumu krenuo je lagani uspon gdje sam odlučio malo požuriti i tu sam prestigao Bojana.

Došli smo na mali segment makadama prije ponovnog skretanja desno dolje u šumu. Podloga je blatnjava i puna malo većeg kamenja što mi naravno ne paše. Bojan me prolazi, a ja ga ne slijedim. Prošlo me još par trkača, no na ravnici i ja prestižem par trkača.

Oko osmog kilometra dolazimo do okrijepne stanice gdje pijem izotonik i skrećem lijevo dolje blatnjavim putem. Na početku dugačkog livadnog dijela skrećem na desnu stranu obale potoka te se moram ponovo prebacivati na lijevu obalu. Pa ti prati trkača ispred sebe. Oko četiri kilometra je trajalo trčanje po ovoj livadi što nekima nikako nije pasalo. Čak su se žalili da ovo nije trail.

Nisam tu htio previše tiskati no opet sam prestigao par trkača. Na tom segmentu se malo družimo i sa trkačima s kratke staze prije nego se na 13-om kilometru odvajamo lijevo u brdo. U kuruzu. Ulazimo i u neku močvaru gdje sam malo zalutao. Nije baš to trčljiva staza. Prolazim močvaru i opet izlazim na livadu.

pet a cat when you encounter one in the street

Približavamo se sljedećoj okrijepnoj postaji na 16-om kilometru. Ritam muzike se čuje na kilometar. Dolazimo na uspon gdje nas na vrhu čeka okrijepa. Na početku uspona s desne strane je bila kuruza ispred koje je bila mazna mačka koja se dala dragati. Jedno od životnih pravila J. Petersona veli: Pet a cat when you encounter one in the street. Pa zašto ne, malo veselja u svemu ovome.

Na vrhu brijega je bila okrijepa. I izvor glazbe. Najglasniji su ovdje bili bubnjevi. Na okrijepi uzimam čašu kole i idem dalje. Ostatak ponude mi nije bio privlačan. Samo keksi za jesti. Držat ću se ja svojih suhih datulja. Prolazimo kraj restorana Dobrovita u Višnjevcu i trčkaramo dalje makadamskom stazom. Opet susrećemo trkače s kratke staze. Po drugi put na ovoj utrci.

Blatnjavi uspon na polje koje i prolazak uz polje kuruze prije ulaska u šumu. Iz šume izlazimo na makadam gdje slijedi lagani spust. Na 18-om kilometru prolazimo kraj vikendice Ivana Horvatića. Pokušava se orijentirati jer mi je staza poznata. No svaki put mi se sada čini poznat. Bio sam kao u svom dvorištu.

Dolazimo do 21-og kilometra gdje skrećemo s makadama desno u šumu. Tamo se nalazi i zadnja okrijepa gdje se polijevam vodom i ponovno pijem kolu. Ovdje dostižemo puno ljudi s kratke staze. Šumske staze su na nekim dijelovima dosta uske što onemogućava lagano pretjecanje.

Računam da ima još pet kilometara do kraja, a staza postaje divlja. Hupseri, strmi brzi spustevi i strmi usponi su diktirali tempo. Veći mi je bio problem spustiti se na nekima nego se popeti na drugu stranu. Između njih staza je bila jako trčljiva, no dosta blatnjava. Nakon 24-og kilometra bio sam spreman za još tri. Pretekao sam par trkača koji su me pretekli na početku utrke na jednom ravnom dijelu kroz šumu. Počeo sam trčati jače jer sam znao da je kraj blizu. Bliže nego što sam se nadao.

Glas spikera je postao glasan i vidio sam svijetle obrise kraja šume. To je to?! Ubrzao sam na usponu koji je vodio iz šume i skrenuo lijevo prilikom izlaska iz nje. Još jedno skretanje desno i bio sam na livadi gdje smo i startali.

Rezultatom od 2:30:50 sam bio i više nego zadovoljan za dva kilometra kraću stazu od najavljenih 27,5 kilometara. Baš kao na treningu. Ali s boljim uvjetima. Dali to znači da sam mogao trčati jače? Potražio sam Bojana koji je stazu završio za odličnih 2:18:15 što mu je donijelo i peto mjesto u ukupnom poretku.

Popili smo par piva i družili se s ostalom trkačom ekipom. Pogledali smo proglašenje najboljih natjecatelja (među kojima je bio i Antun – opet treći) i pojeli ukusno vegansko varivo koji su pripremili naši domaćini.

Sve u svemu utrka je bila dobra, no prošlogodišnja staza mi je bolje legla. Sljedeće kolo lige je tek za mjesec dana. Veliko finale na kojem se moraju čuda desiti da osvojim nešto konkretno u ukupnom poretku. U timskom poretku naša pozicija je također zacementirana. Već su počela neka govorkanja o osnivanju ekipe za sljedeću godinu, ali otom potom. Ne treba niti odbaciti Kalnik trail koji je za dva tjedana na koji se idemo “zabaviti”.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *