Tjedan dana prije utrke situacija nije bila totalno ružičasta. Ozljeda koju sam pokupio ne znam gdje je bila još uvijek prisutna te sam odradio samo jedan trening od 10km. Stisni zube i podnesi bol, no bol ne odlazi. Ovo je neka slijedeća razina ozljede. Zbog toga sam odlučio da se šparam pred utrku te nisam išao niti na ligu Puntijarka iako mi je to bilo u planu. Pripreme su mi se svele na vožnje bicikla (2 x cca 25km). Bolje to nego ništa, a i vele da je bicikliranje dobro za snagu.
S obzirom da je put do Brinja “dug” valjalo je krenuti ranije. Ipak s ekipom smo razglabali o tome koliko će nam zbilja trebati. Neki su se kunuli da će nam trebati čak četiri sata, dok su neke normalnije procjene bili malo više od dva sata. Kako je turistička sezona počela znali smo da će nam trebati više što sam uzeo u obzir. Vrijeme polaska smo odredili za šest sati ujutro tako da stignemo sat vremena prije početka utrke na mjesto događanja.
Tako je nekako i sve prošlo. Bez većih problema smo došli do Brinja gdje su nas nas je čekala ekipa iz druga dva auta. Popili smo kavu te obavljali zadnje pripremem pred utrku. Start duge utrke je bio pola sata prije starta naše manje utrke od 16km. Nismo znali što očekivati. Znali smo samo ono što smo čuli. Brza utrka s puno mjesta za prestizanje – Monza Kontinental lige kako je prozvan ovaj trail.
Osobno nisam ništa očekivao, no cilj mi je bio proći bez većih ozljeda. Namazao sam bolnu nogu ICE gelom prije početka utrke kako bih lakše podnio bolove koje sam očekivao. Kako sam se približio startu i obavljao zadnje pripreme počeo sam zviždati Imperijalni marš. Ne znam od kud je to došlo no valjda je to bio znak da sam spreman.
Krenuli smo točno u pola 11 u lagani spust po asfaltu. Nakon što sam se riješio gužve počeo sam dobivati na brzini. Pratio sam konkurenciju i Žarka. Znao sam da još nisam brz kao on te sam ga promatrao u daljini. Nakon što sam napravio brzi prvi kilometar na tempu 4:19 zamijenili smo asfalt s makadamom. Tu sam zadržao tempo do dijela gdje smo skrenuli lijevo u šumu te počeli prvi uspon.
Zapravo već tu sam se zacementirao u poretku te samo do kraja prestigao možda par trkaća. Kamenje je izviralo iz zemlje svako malo, no nisam se spotaknuo niti na jedno. Oko trećeg kilometra je bila prva okrijepa te sam uzeo čašu vode iako sam imao bocu od pola litre u ruci. Tu vodu sam iskoristio za često poljevanje pretežito po glavi s obzirom da smo večinom trčali po suncu.
Uspon se nastavio makadamskom cestom i tako par kilometara. Blagi brzi usponi i isto takvi spustevi. Hlada je bilo vrlo malo te je se polijevanje nastavilo. Došli smo do druge okrijepne stanice gdje se nalazilo i račvanje s dugom stazom. Oni su nastavljali makadamom uzbrdo, dok smo mi skretali lijevo u šumu. Nisam bio zadovoljan veličinom narezanih banana te sam ih preskočio, uzeo sam samo vode i izotonika.
Ovo je bio jedan od najboljih dijelova. Nizbrdo kroz šumu ispunjeno kamenjem. Ovaj dio sam se opustio te išao brzo s obzirom da sam osjetio konkurenciju na leđima. Opet smo došli na asfalt kojim smo trčkarali možda pola kilometra. Skrenuli smo lijevo na makadam s lijeve strane su bile ovce u toru dok je su s desne strane na nas lajali dva psa. Jedan je bio veliki i mogao je čak srušiti čovjeka dok je drugi bio manjeg uzrasta.
Sliljedili smo makdadamski put uzbrdo te došli do zadnje okrijepe koja je dobro došla. Rezerve vode u boci su se smanjile no morao sam se polijevati. Voda mi je godila. Ovdje negje me prestigla i konkurencija tj. ona cura s kojom se uvijek natjeravam po ovim ligama. Pratio sam tempo no činilo mi se da je ona tek počela ubrzavati. Gledao sam kako odmiče u daljinu.
Makdamski put nas je vodio kroz otvoren krajolik te je kamena podloga bila usijana. Kao i polja koja su nas okruživala. Začudo put nas je vodio kroz nečije dvorište u nečije kukuruzište. Organizatoru su isto tako složili čudne oznake gdje smo skretali malo lijevo te malo desno kako bi se kretali uz rubove zemljišta, no na kraju malo kračenje je bila poželjnija opcija. Tu sam izgubio još jednu poziciju.
Kada smo prošli polje kukuruza kratkotrajno smo se vratili na asfalt do zadnjeg skretanja desno koje je vodilo na poljski put. Znali smo da to dolazi i visoka trava kroz koju trčimo do kraja. Skoro cijeli kilometar smo proveli na toj livadi. Ubrzavanje je bilo otežano zbog već spomenute visoke trave koja je zapinjala za noge. No na kraju kada se žuti balon polako počeo nazirati, znao sam da je cilj blizu.
Rezultatom 1:21:43 mogu biti zadovoljan s obzirom na uvjete i trenutnu situaciju. Za Žarkom sam završio za “samo” 2 minute i 41 sekundu i završio na 24. mjestu u ukupnom poretku. Nakon mene su ubrzo završile i Štefica i Ines na kratkoj stazi. Iz našeg tima, Saša i Zoran su bili najbrži na kratkoj stazi zauzimajući 5. i 14. mjesto. Ivančica je završila kao 4. među ženama na dugoj stazi, dok su ubrzo i slijedili Zvonimir, Vanja i Mišela.
Ekipno smo zauzeli 4. mjesto s osvojenih 515,20 bodova desetak bodova manje od treće plasiranih Zbrda zdola koji su dobili pojačanje u timu ovo kolo. Neki nisu bili zadovoljni svojim performansom na ovoj utrci te im je drvena medalja ekipno bila sol na ranu. Razišli smo se još prije završetka proglašenja svih pobjednika tako da nisam vidio jel se i ove godine djelio krumpir. Tugu smo odlučili umočiti u nedalekom Senju….
