kontinental_liga running running_event

hometurf slam dunk

Tjedan koji je prethodio utrci, bio je obilježen kišom i pitao sam se kakvo će biti samo vrijeme na dan utrke. Otklonio sam svaku sumnju treninzima u zadnja dva tjedna i bio sam spreman za sve, od najgoreg do najboljeg.  Dan ranije smo išli postavljati oznake po stazi nadajući se da će preživjeti noć. Samo označavanje je proteklo dobro unatoč kiši koja se spustila kako se noć prikradala. Kada smo izašli iz šume, dvorac je dio obavijen jezovitim slojem magle.

Pokupili smo se doma i imao sam još dosta vremena da se carboloadam. Usljedilo je spremanje svega potrebnog u vrećice i torbu tako da ujutro budem spreman. Buđenje je bilo u pet ujutro te polazak oko šest. Još je bio mrak kada me Marko pokupio, ali kako se danilo, otkrivao se magloviti pejzaž koji je vodio do Trakošćana.

Bilo je potrebno postaviti startno/ciljnu zonu i pripremiti sve prije nego  natjecatelji počnu dolaziti na prijave. Vrijeme je brzo proletjelo, a u međuvremenu je došlo još ljudi koji su pomagali s organizacijom. Ujutro nisam doručkovao, no ponudio sam se veganskim kolačima koje je pripremila Laura. Primio sam se i fotića, pa sam fotkao koliko sam stigao kojih pola sata pred start utrke. Brzo presvlačenje i zagrijavanje s malo trčkaranja. Unutarnje zagrijavanje sam riješio ranije orehovcem kojeg je donio Dražen.

Krenuli smo na Markov znak točno u 10h. Jurnuo sam kroz sredinu lijevo po asfaltu prema usponu do šume. Počinjem pretjecati s desne strane odmah kako smo ušli u nju. Bolje je riješiti to na početku. Prvi uspon kraj kućice je bio jako blatnjav, a negdje i usput prestižem Ninu Vinkovića što mi je bilo vrlo čudno. Trčao sam vrlo brzo, te sam jako brzo podigao puls te se oznojio. Dostigao sam i prestigao Leona koji je isto krenuo jako.  Bio sam ljut kada sam vidio da su mi poskidali oznake koje smo sinoć po kiši postavljali i to baš na skretanju koje je kritično.

Psovao sam si u bradu, ali nisam dopustio da mi to pokvari raspoloženje. Bilo je još dosta do kraja. Na jednom spustu sam zajašio blato i čudio se kako sam uspio održati ravnotežu. Ta prva dva kilometra kroz šumu su prošla jako brzo. Izašli smo iz šume i pičimo nizbrdo po makadamu do asfalta koji je valovit i na usponima počinjem hodati, znao sam što dolazi, a imam dosta vremena. Ne treba se ubijati na prvom usponu. Uspon kroz bob stazu na početku je dosta sklizak, a kasnije stišćem koliko ide. Kraj uspona označavala je glasna muzika (slovenska narodna) i lavež psa. Andrej nas je fotkao na uskom putiću pred sam Filićev dom.

Do okrijepe sam došao za 39 minuta što me začudilo. Antun mi se prošuljao iza leđa kada mi je Jelena točila kolu na okrijepnoj i kada sam uzimao bananu. Pohitao sam  za njim i dostigao ga do paraglajding uzletišta gdje je puhao jaki vjetar, no na spustu poslije crkvice Tri kralja mi je pobjegao. Magloviti tunel kroz koji smo trčali do račvanja kratke i duge staze pridonosio je horror atmosferi.

Spust poslije račvanja staza je posebno bio blatnjav te sam pazio koliko sam mogao, ali sam pokušavao održavati momentum. Na izlasku iz šume vjetar je ponovo ojačao i nosio oznake koje su bile postavljene na putu koji je vodio na slijedeći uspon. Na tom usponu sam zadnji put vidio Antuna. Pobjegao mi je kako je dugi spust počeo poslije borove šume gdje je nalazila i lovačka čeka.

the miles just keep rolling

Hitao sam kroz šumu i trčao sam brže nego ikada, čak sam i na strmijim djelovima bio odvažniji. Sam spust je bio dug oko šest kilometara te je trebalo to iskoristiti. No bez obzira na sve netko me dostigao. Na prvu sam pomislio da je Nino jer je prošle godine ovdje imao jako dobro prolazno vrijeme. Mišel me dostigao pred sam kraj makadama i prije okrijepe u Žarovnici pretekao. Malo me povukao i držao sam korak za njim. Na okrijepi sam imao dobro prolazno vrijeme (1:20). Dočekali su me je Karlo i Laura (bilo je i drugih, ali sve mi je bilo blurry pa se ne sjećam). U žurbi uzimam samo mandarine te sam pohitao na sljedeći uspon.

Blagi uspon po asfaltu je uvod u ono što dolazi. S njega se vidi vidikovac tj. križ do kojeg moramo doći. Kombiniram hodanje s malo trčkaranja. Kroz šumu pratim Mišela u stopu, a kada je krenulo brdo prelazim ga. U prolazu mi je doviknuo da će se i on odreći mesa. Nasmijao sam se. Prvi dio uspona je tek zagrijavanje za drugi dio koji je jako strmi. Kombinacija korijenja i kamenja prije vidikovca je dobar izazov.

Držao sam dobar tempo uz taj uspon i do vidikovca dolazim za cca. 18 minuta. Baš kao na zadnjem treningu. Počeo sam preračunavati vremena. Ako za 2h sata dođem do okrijepe na Filićevom, onda mi treba cca pola sata do hotela i još pola sata oko jezera. Čist izvediv plan. Prionuo sam da i tako bude.

Malo predaha i počinjem dalje trčati po grebenu koji vodi do Glažarevih pečina. Taj dio je posebno zeznut zbog skliskog kamenja i drvenih stepenica. Naravno tu sam se poskliznuo na kamen i doslovce sam visio o ogradu. Bio je još jedan jači uspon nakon pećina prije makadama, po kojem sam lagano trčao. Treba držati konkurenciju na distanci.

this is when the fun starts

Skretanje lijevo s makadama kroz borovu šumu vodi na valoviti planinarski put. Prvi dio je brzi i prolazim ga bez većih problema, no kada sam došao do skliskih kamenih gromada, svoje kretanje prilagođavam i oprezno koračam preko. Slijedio je brzi tehnički dio prije doma koji mi je uvijek gušt za trčati. Stazica vijuga lijevo desno, oko i preko kamenja. Milina.

Hitrim tempom sam prešao preko balkona i došao do doma, te sam imao oko dvije minute da si natočim izotonika i uzmem još malo mandarina. Sada je svirala neka druga muzika. Robi mi je pomogao da dotočim bidon s izotonikom kako bih bio spreman za ostatak staze.

photo by Andrej Međeral

Još jedan prelazak preko paraglajding uzletišta gdje je sada vrebao Andrej s fotićem.  Još je uvijek puhalo i nije bilo toliko ugodno na tom vjetru. Od ranije poznata staza, vodila me do raskrižja na kojem je Vanja bodrila trkače veselom zvonjavom. Nasmijao sam se komentaru koji mi je uputila ‘da ću uskoro Meštriće dostići’.

Krenuo sam na još jedan skliski spust ispunjen kamenjem. Situacija je bila dobra i moglo se lijepo trčati, samo sam na par mjesta pripazio gdje gazim. Kada sam se približio kućama, svirala je neka narodna muzika čemu sam ja počeo “okretati žarulje”.

Počeo sam dostizati i neke trkače s kraće staze. Skretanje u desno na asfalt i vraćam se istim putem prema hotelu. Ulazim u šumu i pitam se gdje su one oznake koje sam sinoć postavio završile, jer sam ulaz u šumu posebno nakitio.

Opet sam se zaletio kroz blato i nekako ostao na nogama. Veselje samo takvo. Ona brda gore dolje su me skoro zatukla i nikada si ne zapamtim koliko ih ima do kraja. Spust kod kućice je posebno blatan i gnjecav i samo tamo sam kilu blata pokupio. Izletio sam iz šume brcajući blato i grabio dolje po asfaltu.

Ekipa na startu navija na najjače, ali između svih samo sam Kristinu zapamtio koja je fotkala. Dobro vrijeme za jedan photosession.

Stao sam na okrijepnoj da popijem malo vode i uzmem malo čipsa. Garmin veli 2:31. Idi! Još stigneš. Odlazim s okrijepne i na putiću prema mostu ususret mi dolazi trener Marko koji je završavao svoju kraću utrku od 15km. Nije izgledao entuzijastično. Na stepenicam prema dolje susrećem Dinu Matišića.

Krenuo sam prema jezeru i pokušavao održati što bolji tempo. To mi je polazilo za rukom, a na ruti oko jezera sustižem i neke bicikliste. Poslije kućice vidim i zmijca na stazi. Borim se sam s sobom, pokušavajući održavati neki povoljan tempo. Kako sam prešao močvaru ostalo mi je cca 2 kilometra do kraja. Pogledao sam na sat i pisalo je 2:50. Uf…morao bih se požuriti ako želim završiti ispod tri sata.

Ta strana je kraća, ali dosta valovita horizontalno i vertikalno. Susreo sam još par trkača s kratke staze. Zadnji uspon koji vodi od jezera je bio posebno izazovan no stišćem koliko je ostalo i po makadamu se spuštam što brže.

Letim uz stepenice koje vode do mosta i onda stišćem preko livade. Blizu okrijepe Žec i ostali navijaju. Znao sam da sam već zagazio u treći sat. Uletio sam kroz cilj s rezultatom 3:00:09. Službeno vrijeme je bilo 3:00:06. Bez obzira na tih šest sekundi bio sam jako zadovoljan kako sam istrčao.

Malo sam prohodao, rastegnuo se te pokušao piti i jesti što više. Pozdravljam i navijam za ostale koji prolaze kroz cilj. Popio sam i pivu s Mišelom koji je došao devet minuta iza mene i žalio se na grčeve na drugom usponu.

Proglašenja su došla i prošla, nažalost za malo nam je promaklo ekipno postolje te su Odmetnici završili na jakom četvrtom mjestu (359, 80 bodova) dok je prva ekipa osvojila 251,97 bod.

Najbolja SRD ekipa

Bila je to jedna lijepo provedena subota u trčanju i druženju.  Zadnje kolo Kontinetal lige je za mjesec dana. Mjesec dana odmaranja, treninga i novih izazova.

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.