Nakon jednog kola crossa u Beretincu bio sam u nevolji. Nisam to odmah primijetio te mi je trebalo dva dana trčanja i 21 km da to shvatim. Nažuljao sam potkoljenični mišić lijeve noge i bilo je vrijeme da mirujem par dana. To mi je teško palo, a u pitanju je bio i izazov te pripreme za polumaraton koji je nadolazio. Kako je rekao mudri Obi Wan Kenobi: Patience. Tako je i bilo. Igrao sam na strpljivo i bio u uvjerenju da ako odmaram da će sve dobro proći. Tjedan dana prije polumaratona sam mirovao i to me pomalo izluđivalo.
I won’t break
Bio je četvrtak i odlučio sam odradio jedan trening od 5 km samo da vidim u kakvom sam stanju. Iako još nisam bio na sto posto bio sam zadovoljan oporavkom te sam zaključio da sam spreman.
Osvanuo je hladnjikav i oblačan dan, preslika onoga prije njega. To je značilo dulju opravu koja mi je bila rezervna opcija ako vrijeme ne bi bilo sunčano kako su najavili. Odpeljao sam se bicom do dvorane gdje sam parkirao te obavio prijavu. Potražio sam Bojana i Anu koji su također došli na ovaj polumaraton. Krenulo je zagrijavanje i istezanje, malo trčkaranja i sve usput.
Prvo je krenula ona najstarija starosna skupina koja je brojila par trkača. Te tako svake 3 minute. S svakom skupinom broj natjecatelja je rastao te mi se činilo da je zadnja skupina u kojoj smo startali bila najbrojnija. Približio sam se startnoj liniji koliko sam mogao te sam tražio svoje mjesto među natjecateljima. Našao sam ga u začelju grupe gdje sam se zapričao s mladom dubrovčankom te smo izmjenivali iskustva s polumaratona nekoliko minuta prije starta.
I won’t bend
Krenuo sam dosta brzo, no to se meni činilo kao normalan tempo. U prvom kilometru sam sustigao pacericu s cross lige. U drugom sam već na vidiku vidio Anu što mi se činilo dosta čudno. Na prvom okretu sve nas je ošinuo vjetar koji je puhao otovorenom ravnicom iz smjera juga. Kretali smo se natrag prema dvorani kada sam dostigao Anu. Rekla je da odustaje i da ne može više trčati. Trčali smo zajedno kilometar dva sve dok se nisam odvojio i otišao dalje svojim (pre) “brzim” tempom.
Drugi krug je uvijek najteži no tempo mi je bio postojan te sam imao dobro vrijeme s obzirom na prijeđenu kilometražu. Zverinjam ja tako okolo i primjetim psa kako iz svog ograđenog prostora mirno gleda sve te ljude kako trče po cesti. Sigurno se pitao zašto svi ti ljudi trče. Skoro sam prasnuo u smijeh na tu pomisao. Ova duljina između 13. i 18. kilometra mi uvijek uvijek teško pada. Ali sam se tješio da je okrijepna postaja blizu.
Brojio sam korake i nije mi nikada bila tako laka kriza. Bol koja je dolazila iz stopala lijeve noge držala me budnim. Kao da sam tabanom doticao asfalt po kojem sam trčao. I to ne cijelim nego samo prednjim desnim dijelom. Cedevita koju sam popio povratila mi je malo snage te sam bio spreman za završni juriš.
I’ll avenge
Trčao sam dobrim tempom. Najbolje što sam mogao dati nakon 18 km i trunčicu po trunčicu sam ga povečavao. Vidio sam mlađu dubrovačku trkačicu s početka utrke u ovim terminalnim trenucima utrke s kojom sam razmjenio pozdrave. Slijedilo je dva zadnja kilometra u koje je trebalo uliti sve što je ostalo u meni. Orao sam po tom asfaltu ta dva kilometra najbolje što sam znao i mogao. Prestigao sam čak i neke natjecatelje naspram kojih sam imao malo veći hendikep. Ali ovo je bila utrka protiv samoga sebe.
Kada sam vidio dvoranu gdje se nalazila startno ciljna ravnina postrugao sam sve što još nisam postrugao od energije i ponovo potegao. Pri kraju sam pretekao još par natjecatelja te uletio u cilj s vremenom 1:43:12. Da, postavio sam novi osobni rekord u disciplini polumaraton i srušio stari za minutu i 15-ak sekundi. S obzirom na količinu kilometara koje sam prešao u prvoj polovici ovog mjeseca ovo je za mene bio zadovoljavajući rezultat.
I’ll get you in the end
i uhvatio sam pahulju…
