rise & shine
Opet se vikendima počinjem buditi ranije nego što se budim preko tjedna. Ovaj put je buđenje bilo u pet ujutro. Sve je više manje bilo spremno, još sam trebao uzeti hranu iz fridža, popiti kavu, objaviti smješni story i to je više manje bilo to. Krečem po kolegicu Lidiju koja sutra trči Plitvički maraton, pa s obzirom da putujemo u istom smjeru zašto ne podjeliti troškove.
Jutro je bilo malo svježije nego kako je bilo prethodnih dana, a to je uvijek dobar znak pred utrku. Pičimo brzo po autocesti pa nam nije trebalo dugo do tamo. Oko pola 9 smo već bili tamo. Susrećem frenda Bornu koji je također došao trčati, ali na onu manju stazu od 17km. Tu je i ekipa SRD 315 Sjeverozapad kojoj odnedavno pripadam.
Startali smo svi zajedno mala i velika utrka u 10 sati. Startamo po asfaltu i ubrzo prelazimo u šumicu i makadam. Ubrzavam i prolazim dosta ljudi no desna tenisica mi se ubrzo odvezala. Malo zaustavljanje i idemo dalje. Tempo mi je povoljan i ne žurim se. Ubrzo s makadama skrećemo desno na singlicu planinarskog puta. Tu počinju prvi izazovi. Sjetio sam se onoga što mi je Lidija pričala o grdoj singlici na početku. Sada sam i saznao zašto je grda. Veliki grašci znoja počeli su se pojavljivati na mom čelu.
the heat is on
Dostigao sam Ninu Vinkovića te sam ostao u čudu. Ili sam ja išao prebrzo ili je on išao lagano. Na singlici mi se par puta odvezala ona desna tenisica i zbog toga sam gubio na elanu. Znoj mi je počeo kapati u oči te se se morao obračunavati i sa tim i još na to štapovi su mi zapinjali između kamenja. Na ovakvom terenu samo su me ometali. Pošto smo se još miješali s kratkom stazom, propuštao sam brže trkače gdje god sam mogao. Teren je zbilja bio kamen na kamenu na par djelova.
Trčanja je bilo vrlo malo i većinu singlice sam power hikeao. U daljini se tu i tamo čulo navijanje. To su bili planinari koji su pozdravljali nas trkače kako smo prolazili stazom. Na malom djelu koji je još bio trčljiv.
Kada je osmi kilometar odzovnio bili smo kod Schlosserovog doma. Tu smo se razdvajali od trkača s kraće staze. Skretali smo desno dok su oni išli lijevo. Desni put je vodio prema stazi prema Platku kojom smo se obično penjali kada smo planinarili. Nakon oštrog spusta po kamenju skrečemo opet desno prema Snježniku. Ovdje je staza jako trčljiva i može se povući. Idem laganijom tempom i zaustavljam se da zavežem tenisicu. Planinarski put kroz šumu trajao je nekoliko kilometara. Pred kraj šumice susreo sam grupicu iz SRDa koji su planinarili ovim stazama i navijali za nas koji smo trčali.
Došli smo na livadu gdje smo skretali desno na makadam i odmah lijevo ponovo u šumu. Sunce je u omo trenutnku provirilo iza oblaka i obasjavalo nas umorne trkače. Idemo poznatim makadamskim putem i dolazimo do prve okrijepne postaje na kojoj imamo tri opcije: voda, izotonik ili kola. Uzimam izotonik koji nije imao nekog okusa i vode malo. Pitao sam se da li sam trebao gricnuti i malo čokoloadice koju sam nosio sa sobom. To sam obavio na usponu kroz šumu koji je slijedio. Mislim da nitko tamo nije trčao iako je uspon bio blag. Prolazimo i kroz Srebrena vrata te se kameni put nastavlja dalje do izlaska na livadu.
Ne sjećam se da li sam psovao na glas ili samo u sebi, ali puteljak preko livade je bio uzak i nepregledan. Trčanja je bilo vrlo malo i puštao sam ljude ispred sebe. Samo da ne sredim zglob na nekom kamenu koji se skrivao ispod trave. Travnata staza ispomješana s kamenjem nas je vodila prema Snježniku. Mislim čak da nas je staza vodila težim putem do planinarskog doma Moša Albahari. Tamo sam gucnuo još vode prije nego sam krenuo u uspon na sam vrh. Iz daljine su se čuli zvukovi motora iz udaljenog Grobnika. Pitao sam se koliko je on udaljen od Snježnika da se buka čuje i do ovdje. Ovaj put uspon mi se činio jednostavniji i nije me pucala tolika klaustrofobija kao prošle godine.
Na vrhu sam malo stao i okinuo par fotografija. Pogled je bio prekrasan, ali zato spust prema dolje nije. Kamenjar i nisko raslinje je oteževalo svaki korak. Među stjenjem nas je čekao i fotograf te je okinuo ovu totalno ne namještenu fotografiju. Niti ovdje mi štapovi nisu baš pomogli već više odmagali. Opet sam pustio par ljudi ispred sebe. Spust kroz šumu je donekle bio dobar no nikako nisam mogao uhvatiti neki povoljan ritam. Kamen mi se ušuljao u lijevu tenisicu te se trebao obračinati s tim prije nego sam nastavio dalje. Opet još jedno zaustavljanje.
Kada smo došli na makadam mogao sam malo pružiti korak i čak i nešto trčkarati. Približavali smo se drugoj okrijepnoj stanici na kojoj je bilo svega. Počeo sam nekontrolirano uzmati ponuđene komadiće lubenice i jednu bananu koja je bila malo preveliko odrezana za moj ukus. Nadotočio sam i vodu te krenuo dalje. Rekao sam nema zajebancije. No ako sam se natovario s hranom uspon koji je krenuo odmah nakon je bio otežan. Trebalo je proči neko vrijeme prije nego sam mogao pravilno prodisati. Ovdje su mi štapovi i čak dobro došli. Poznati planinarski put vodio nas je ponovo prema Risnjaku.
Bilo je to oko 20-og kilometra kada sam na jednom trčljivom djelu nekako šlampavo stao i zglob lijeve noge mi se zaokrenuo za skoro 90 stupnjeva i vratio natrag. Tu sam opet opsovao sve živo kao i kada sam udario prstom u kamen prilikom uspona na Snježnik. Jedina dobra stvar je bila što skoro nikoga nije bilo da to čuje.
Na jednom od spusteva propustio sam klupskog kolegu koji je bio malo brži na spustu od mene. Ubrzo smo opet došli do Schlosserovog doma no sada smo odmah skretali desno prema putu kojem su išli i trkači s kraće staze prije toliko puno kilometara. Bio je negdje 21 kilometar i spust je počeo kamenito i tehnički zahjtvnije no uskoro se pretvorio u pitomu stazicu. Da bilo je tu većeg kamenja gdje si se mogao lagano proklizati, ali ako si zauzeo pravilnu liniju mogao si ih lagano izbjeći.
Zapravo ovaj zadnji dio je bio prava laganica, te me čak i okrijepna postaja na 22,5 km iznenadila. Tamo sam uzeo samo čašu kole i pičio dalje po planinarskom putu. Cuclao sam ostatak vode koje sam imao kako sam se sve više približavao cilju. Bio sam u šoku kada sam dostigao i prestigao par trkača na spustu. Jer spust obično nije moja disciplina, no izgleda da se trebalo jednostavno pustiti i samo hrabro prema dolje. Još sam čak imao i vremna za jedno brzo vezanje desne tenisice.
Cilj prema GPS-u nije bio daleko i ostalo je još jako malo makadama kojeg je trebalo pregaziti prije nego što smo se vratili na asfalt. Kada sam čuo glazbu i navijanje znao sam da je cilj negdje iza ugla. Bilo je samo pretpostaviti koliko je još bilo zavoja.
Nakon 4h i 33 minute ušao vratio sam se u Crni Lug. Sreća nikad veća. Čujem komentare na svoju aerodinamičnu frizuru od komentatora utrke. Uzimam medalju i častim se na zadnjoj okrijepnoj u cilju. Lidija mi je iznenađeno došla čestitati jer sam došao pola sata ranije nego što sam prognozirao. Nakon presvačenja potražio sam Bornu koji je završio svoju utrku prije sat i pol i u hladovini je pio pivu s svojim trkačim rivalom.
Popili smo još pivu dvije i uz obrok koji je priredio organizator raspravili o utrkama koje slijede i na koje ćemo se prijaviti. Sve u svemu jako dobro organizirana utrka i dobro obilježena. Za moj ukus s malo previše kamenja, ali i zbog toga više izazovna. Sada ću nekoliko vikenda odmoriti od trailova i početkom osmog mjeseca krenuti u novu avanturu.
