hiking

kalnik muddy trials

Ovaj dogovor je pao nekako brzo. Ja sam se zaželio Kalnika i dobrog društva. A sve je teklo glatko. Subota ujutro. Borna me je pokupio malo nakon pola 9 i krenuli smo prema Kalniku. Bez problema smo do početne točke – crkvice sv. Barbare. Krenuli smo poznatim putem koji vodi prema vrhu Peca no na raskrižju skrečemo lijevo. Dolazimo do kuče na kraju sela i skrečemo u šumicu pa preko gnjecave livade do još jedne šumice gdje smo se približili potoku.

Pratimo put uz potok te ga par puta gazimo. Smirujući zvuk protjecanja potoka preko kamenja i proljetnog ugođaja koje je upotpunjavao crvkut ptica i toplih zraka sunca. Oznake su jako dobro postavljene i česte te uskoro skrećemo u desno ubrdo. Odmičemo od potoka i pratimo jak uspon. Na jednom dijelu oznake su dvojekae te odabiramo lakši put koji na s vodi nakrivu stazu. Teži put je pravi put. Vračamo se na pravi put u dio staze koji se može opisati kao piggy path – sve je bilo blatnjavo  i gnjecavo kao u pravoj kopanji za svinje.  Takav se put nastavlja nekoliiko stotina metara te konačno dolazimo na suši teren. Borna negoduje zbog težine terena no ja uživam u naporu.

Uspon traje do samog vrha Melinec (u tom trenu nismo znali da je to taj vrh). Prilikom spusta Borna uočava dvije divlje svinje na našem putu te smo zafučkali i obavjestili životinje da dolazimo. Put prema domu na Kalniku je u ovom trenun bio dosta lagan te iskrištavam priliku da malo i potrčimo. Prije dolaska do Starog Grada uočavamo nečiju nastambinu napravljenu od drveta unutar stijenja te s sicevima iz auta kao sjedalicama. Do starog grada dolazimo s desne strane i prelazimo livadu ispred starog grada

look fear in the face (in our situation teeth)

Zubima se približavamo poučnom stazicicom koja kreće od doma. Nakon malo neslaganja odlučujemo zajahati prvi zub. Taj dan sam prvi put išao s ove strane na zube. Malo smo nesigurno krenuli jer je stijena bila vlažna. Krenuo sam prvi kako bih ispitao situaciju. Sam sebi sam držao pep-talk da dok se popnemo na prvi zub ostali će biti laganica jer će me onda već šusnuti adrenalin i to će biti to…just ride the wawe. Prvi zub je bio uspješno pokoren te smo pobjedonosno krenuli dalje. Niti drugi nije bio nešto pretjerano težak dok je treći već predstavljao pravi izazov.Trebalo je ili ići lijevo po kosoj stijeni do drveta na kojem je bila markacija ili se pokušati provuči po lijevoj strani. Borna je otišao po prvoj opciji, no kako ne volim nesigurne terene i imao sam trkači ruksak s sobom mobilnost i fleksibilnost je bila moja prednost. Ipak prilikom uzdizanja po kamenju trebalo je malo razmišljati kako se primiti i kamo rasporediti snagu. Uspio sam savladati i tu prepreku.Borna je za to vrijeme sjedio na kamenu i promatrao okolinu.

Uski uspon koji sam prozvao vaginom kalnika a nalazi se između 3 i 4 zuba smo zaobišli, no prije toga sam je podragao iznutra. Četvrti “leteči kamen” zub  također nije predstavljao neki izazov. Sve je to već poznati teren kojega se samo trebalo malo podsjetiti. Brzo pro prebirali po zubima i svi oni spustevi koje nikada nisam volio sada su bili izazovni usponi. Nikada nisam volio to penjanje, no rastegneš sve moguće mišiće. Koristiš više od samo nožnih mišića koji prevladavaju kod trčanja. Zaključak je da je penjanje kao planinska joga.

kao stari moj

Peti zub je skoro pa jedan od najravnijih zuba i jako prostran po svojoj površini. Nisko raslinje koje pokriva uspon na šesti zub u mješavini s kamenjem je prava promjena napravm pentranja na prvih nekoliko zuba. Nakon šestog zuba lagana je šetnja do sedmog.  Iako sam mislio sići po lakšem putu dolje s sedmog zuba, odvažio sam se na teži spust onaj po sajli.Bitno je nači uporište. Spust se može podjeliti na dva dijela.Pvri je lakši i onda se dolazi do police.Nakon police stvari postaju škakljive te se dosta teba oslanjati na sajlu. Misija završena.

Nakon spusta krečemo se prema vrhu Vranilovac gdje i pijemo zasluženu pivu. Spuštamo se do planinarskog doma kroz šumske puteve gdje ponovo nailazimo na blato. Dolaskom do doma skrečemo na makadamski put za Melinec .Putić kojim sam često znao trčkarati. Kako je okružje sivo i svako drvo je skoro pa isto i svako blato je duboko dolazimo do čistine koja je vodila do vrha u šumi – Melinec

kuča na kraju sela

Kako smo danas tu već bili odlučujemo se na opasan spust u Klanac. U ovom smjeru je dosta lakše no s obzirom na blatnjave i skliske dijelove treba biti oprezan. Opet dolazimo do potoka koji nas vodi prema našem početnom odredištu. Sunce se sakrilo iza oblaka, no smirujući žubor potoka je ostao.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *