Inspiriran par postova koje sam nedavno pročitao na temu odustajanja na utrkama radi prevencije ozljede odlučio sam napisati par riječi o stanju u kojem se trenutno nalazim.
Priča o ovome svemu zapravo počinje već prošle godine no tada sam pukom srećom izbjegao najgore. Razmišljao o tome puno ovih dana. Bilo je to potkraj Jahorina ultra traila gdje sam se gazio 38km. Da taj trail sam trčao s ozljedom. Ali to je bila druga priča. Oštra bol koja se pojavila tada bila je indikatorna kao i ona koja je prethodila mojem trenutnom stanju. Peckanje u tabanu koje se pojavilo krajem utrke su simptomi nečega što tada nisam shvačao ozbiljno. Imao sam sreće, ali ove godine je bilo malo drugačije.
U osmom mjesecu sam pretjerivao s kombinacijom intenzivnih treninga i ligaških utrka koje su me načele. Pa jedna intenzivna cestova utrka i tada slam-dunk vikend s dvije trail utrke. Nakon toga vikenda smanjio sam kilometražu jer nisam mogao trčati kao prije. Nakon par treninga nisam mogao hodati kako treba te sam se šparao. Tada je došla nova sezona kros lige u Ludbregu i još jedna trail utrka u Zlataru. Poslije utrke u Zlataru bio sam skoro slomljen. Opet sam imao problema s hodanjem no mislio sam da će me to proći do slijedećeg kola kros lige u Ludbregu. Zavaravao sam samog sebe. Nisam mogao niti pravilno hodati.
Ai gonplei ste odon
Nisam niti slutio što mi je slijedilo. Već na zagrijavanju nisam mogao trčati kako treba te sam nogu bacao u stranu. To nije bio dobar znak. Utrku sam započeo uobičajenim tempom. Tako je bilo prvi kilometar. Nakon toga nisam više mogao držati tempo. Padao sam u poretku. No to nije bilo sve. Zapamtio sam taj trenutak. Bio sam na polovici utrke kada sam stao na manji kamenčić koji se našao na putu. I čuo sam lagani “kvrc”. Od boli sam odmah odskočio te sam znao da se nešt grdo desilo. Taban mi je gorio. Počeo sam šepati. Osjećao sam zabrinute poglede na svojim leđima. Mnogi su me i pitali da li sam dobro. Na što sam odgovarao da “moram to samo prehodati”. Nisam htio odustati, završio sam utrku šepajući. Još sam bio vruč te nisam osjetio punu štetu svoje ozljede. Onaj zvuk koji sam čuo na stazi nije potekao iz mene. Ili ipak je?
Dva dana mi je noga gorila u boli te sam dva dana za redom bio prisiljen piti tablete da smanjim upale. Te noći kada sam se tuširao mislio sam da ću se onesvjetiti od bolova. Još uvijek sam bio u fazi njekanja ozbilnosti moje ozljede. Svi s kojima sam razgovarao su mi savjetovali da odem do doktora. Tek nakon vikenda u utorak sam odlučio otići na RTG kako bih se uvjerio da mi nije ništa i da sam još uvijek čitav. No snimke su pokazale nešto potpuno drugačije.
Poprečna fraktura prox trečine V metatarzalne kosti bez pomaka. Zvuči zastrašujuće zar ne? Šok i nevjerica. Kako mi se ovo uopće desilo? Što sada? Ne mogu trčati! Koliko dugo neću moći trčati? Bio sam izgubljen u emocijama koje su me preplavile. Ljutnja, strah, tuga. Sve se to izmjenjivalo slijedećih par tjedana. Mobilnost mi se smanjila. Nisam bio koristan nikome u ovom stanju, a još manje sebi. Bez obzira što sam se neke dana super osjećao te sam mislio da sam konačno krenuo s oporavkom, slijedeći dan sam se opet vratio na staro. Rekli su mi da mirujem, no to nikako nisam mogao prihvatiti. Napretka je bilo no on je bio jako mali. Sve stratnine koje sam imao sam rasprodao.
Okrenuo sam se onom što sam mogao kontrolirati: posao. No i to je uskoro postalo drhtavo tlo s obzirom na porast broja zaraženih korona virusom te smo počeli raditi od doma. Nedostajali su mi radni kolege (posebno oni s kojima sam radio na projektima). Nedostajala mi je radna atmosfera ureda. Bez obzira na korištenje naprednih komunikacijskih alata značenje poruka se “gubilo”. Ili je bilo izopačeno. Komunikacija se totalno srozala. Eksterni i nekontrolirani interni faktori vodili su igru i to mi se nije sviđalo. Nakon par tjedana u limbu prihvatio sam svoje stanje i znao sam da neću tako skoro trčati. Želio sam samo normalno hodati. Svi oko mene su me ispitivali kako mi je noga i da li sam bolje. Obično sam im odgovarao da idem korak po korak, dana po dan. I nikamo mi se nije žurilo.
step by step, day by day
Približavao se moj rođendan te sam priželjkivao da će mi do tada biti bolje, da ću konačno moći normalno prohodati. No niti ta želja mi se nije ispunila. Život nije ono što želiš. Život je ono što napraviš. Bez obzira na to što nisam mogao hodati počeo sam voziti bicikl. Osjetio sam razliku od svoje prve vožnje i sadašnjih vožnji – snaga mi se vratila. I to je nešto značilo. Bol koja se javljala kod hodanja svakim danom je bila manja. Još nisam tamo gdje bih htio biti i dalek je put ispred mene do onoga što želim. Posvetio sam se i nekim drugim stvarima. Danas je 50. dan od kada sam zadnji put trčao te strpljivo čekam dan kada ću se vratiti trčanju.
Ovo je samo još jedna poučna priča gdje je ponos bio jači od razuma. Ovo mi je škola, drugi puta ću pametnije?
