Da u prvom tjednu svog povratka odlučio sam ići trčati na trail stazu. I to ne na bilo koju trail stazu, onu za koju me veže toliko jakih i dobrih uspomena – onu na Samoborskom gorju. Ondašnji klub organizirao je trening, pa zašto ne otići i odmaknuti se od već ugaženih i često viđenih staza po kojima stalno trčimo. Ovo mi je bio i dobar odmor od monotonije i užurbanosti posla koji vlada zadnjih par tjedana.
Start je bio kod Kleti Poljanica. Dobra stara lokacija na kojoj je startalo puno dobrih trailova, a i još boljih treninga i druženja. Nakon stotinjak metara laganog uspona kreće blatni spust. Laganim korakom prema dolje bez sklizanja. Pazim na svaki korak, a dolje nas je čekalo još više blata. Ludbreška ekipa koja je krenula par sekundi prije mene se uvijek nalazi nekih 50 metara ispred. Idem svojim tempom znam da ću ih dostići na usponu. U šumi smo našli još više blata te ga uspješno pregazili. Dolazimo na čistinu i kod raspela skrećemo desno prema laganom usponu.
Makadam se miješa s blatom i niskom vodom koja teće. Poslije prolaska trećeg kilometra put skreće lijevo u jako brdo. Sad smo na mom terenu. Malo sam jače krenuo, te sam morao malo usporiti korak dok smo skrenuli na livadu iza kojeg se nalazio suhi spust. Osjetio sam da me netko dostiže već prilikom uspona te me na spustu neki trkač pretrčao. I on je bio na kratkoj stazi te je počeo trčkarati po slijedećem usponu na koje sam hodao. Uspon je bio jak i usput susrećem par planinara koji su se spuštali. S uske planinarske stazice s lijeve strane proteže se lijep pogled na okolno gorje. Uzimam trenutak da ovjekovječim tu idilu.
Nakon uspona je slijedio ponovo spust te proširenje staze. Vidim planinarske oznake za vrh Oštrc. Volio bih ga opet posjetiti. Trčkaram tako još malo te se spuštam u borovu šumu nakon koje slijedi spoj s dugom stazom. Kilometri brzo prolaze dok uživaš i već smo na petom kilometru. Opet malo trčkaranja te uključivanja power-hike moda s obzirom na jači duži uspon.
Daljnje trčkaranje po makadamskom putu je puno bolje od onoga što je slijedilo na spustu kroz šumu. Pogodili ste, to je bilo još blata. Ovdje nailazim na puno planinara koji su se kretali u suprotnom smjeru. Nikada nisam volio spusteve, a posebno ne po ovakvom terenu. Pojavila se i bol u desnoj nozi, no odlučio sam je predurati. Kako bi je ublažio, smanjujem korake samim time i brzinu. Bilo je još krvavava dva kilometra do kraja. No predurati ćemo i to.
Začudo nitko me više nije dostigao. Lagano trčkaram i konačno sam došao do asfalta. Malo trčkaranja po asfaltu te skrečemo desno na blatni uspon. My type of terrain. Večinu uspona hodam tj. power-hiking da to je to. Pred kraja uspona počinjem trčkarati i pobjednonosno ulazim u cilj. Točno 8 km. To je prvi put za moj GPS sat. Počeo sam se istezati i otišao se presvući do auta. Pričekao sam Ines i Roberta koji su trčali dulju stazu. Vele da je bila brutalna. Morati ću je ponovo probati nakon što se malo vratim u formu.
