running_event

just run

Bio je to zajeban tjedan. U srijedu sam išao napraviti zadnji i jedini test pred samu utrku koja je bila u nedjelju. Frend Goran me pratio na biciklu pa sam lakše držao tempo tih 17km koji se opako približio tempu polumaratona.

Ipak nešto je još bilo u meni. Nešto nedorečeno, nešto tužno i nešto ljuto. Tiskao sam da pobjegnem od toga, a ostatak sam ostavio za poslije. Slijedeći dan smo išli na zadnje kolo ljetne lige Puntijarka što se nakon jučerašnjeg intenzivnog treninga ispostavilo loše. Išao sam dobrim tempom i postigao sam dobro vrijeme no morao sam se šparati za nedjelju.

Svanula je i ta nedjelja te je najavljeno vrijeme bilo povoljno. Oblačno vrijeme nas je pratilo cijelim putem do Zagreba. Bilo je toplo kako i to priliči jednom ljetnom danu no pirio je sjevernjak koji je na momente nosio osvježenje. Nadao sam se da neće biti kao prošle godine, usijano i plameno.

Kako je ovo bila utrka za prvenstvo hrvatske u polumaratonu kao i prvenstvo Balkana došlo je puno brzih trkača i trkačica. Odučio sam se zagrijati jer je bilo još nešto vremena do početka utrke. Tada još to nisam osjetio no definitino sam osjetio težinu nogu kada smo startali.

Krenuli smo pet minuta nakon starta utrke na pet kilometara. Mi koji smo sudjelovali na prvenstvu Hrvatske smo startali malo ispred svih ostalih. Znao sam skoro sve trkače koji su se nalazili oko mene, a posebno one iz Varaždina i Međimurja. Startali smo s kirurškim maskama na licima kao da idemo operirati nekoga.

Operacija je krenula i to na brzom tempu. Znao sam da neću moći držati taj tempo od 4:17 iako je bilo lako prva dva kilometra. Oko petog kilometra me dostigao klupski kolega te kako sam bio u toku spuštanja tempa nakon kilometra istrčanog zajedno rekao sam mu da moram usporiti kako ne bih izgorio. Večinu utrke proveo sam sam s svojim mislima a kilometri su samo prolazili.

hold the line….

dok sam još bio raspoložen za poziranje

Na trenutke mi je bilo teško no znao sam da moram samo nastaviti dalje. Imao sam tempo, imao sam snagu, imao sam želju, imao sam nešto u sebi što se svađalo samo sa sobom i generiralo nečekivanu količinu energije. Bio je to prkos, bila je to odbijanje popustiti, sve ono što mi je u onom trenutku slabosti falilo. Samo me sunce koje je tu i tamo malo virkalo iza oblaka moglo zaustaviti. Na okrepnim stanicama sam se poljevao vodom i pio malo tekučine. Ovaj put nisam ponio soft flask s sobom.

Staza mi je bila poznata ista ona kao i prošle godine samo što su se oznake kilometara malo promijenile. Tempo je bio dobar te sam imao snage da ga držim cijelu utrku bez obzira na sve. Imao sam najmjeru srušiti osobni rekord i bio sam na dobrom putu da ga ostvarim. Oko 14 km bila je vatrogasna cisterna koja je poljevala vodu po asfaltu. Potrebno osježenje koje mi je malo spustilo temperaturu. Počeo sam dostizati i neke poznate trkače koji su hodali. Izgorili su na vručini gradskog asfalta. Napravili smo prvi prolaz kroz startno – ciljnu ravninu te je ostal još samo 5km do kraja.

Gledao sam sva poznata lica trkača koji su se već vračali prema cilju. Opet smo se našli na mostu gdje je pirjao lagani povjetarac i donosio lagano osvježenje. Nakon okreta slijedeio je završni juriš prema cilju. U mom slučaju zadržavanje tempa. No na dva kilometra prije cilja odvažio sam se i ubrzao. Uletio sam u cilj s novim osobnim rekordom 1:33:29 popravivši ga tako za dvije minute i dvadeset sekundi u odnosu na prošlogodišnji Starek. Finišersku medalju nisam niti uzeo jer mi ništa ne znači. Ništa mi zapravo nije značilo u tom trenutku. Bio sam hladan.

Zeznuto je to kada ti nešto što ti toliko znači postane strano i udaljeno. I tada se moraš pretvarati da ti nije toliko stalo do toga iako taj osjećaj je nešto nezamjenjivo. Život ide dalje. I bez obzira da li ide na bolje ili gore moramo naći način kako se snositi s njim.

Leave a Reply

Your email address will not be published.