Ovaj tjedan je, nakon prošlotjednog kišnog i prohladnog, bio sunčan i topliji. Oporavak od Trakošćan traila koji je bio u subotu, još je bio u tijeku, pa nisam pretjerivao s treninzima. U srijedu smo išli trčati kros ligu u Ludbreg, gdje sam osjetio oštru bol u peti prilikom trčanja. Trčao sam brzo, možda čak i prebrzo. Odlučio sam dva dana pauzirati do vikenda i utrke. Neka blaga upala se pojavila i opet sam hodao kao herr Flick.
U Kalnik smo došli oko devet i odmah smo obavili podizanje paketa i brojeva. Jedna kava s nogu i zadnje pripreme. Tradicionalno fotkanje pred startnom linijom i dogovaranje strategija. Rekao sam svima ‘Ja ću lagano’. Imao sam tu najbolju namjeru.
follow the leader
Željko se parkirao kraj mene i rekao da će me pokušati pratiti koliko ide. Startamo u 10h, ovaj put po malo drugačijem putu. Ne idemo lijevo preko livade, kao prijašnjih godina, već desno dolje po asfaltu. Spuštamo se prema mostu te skrećemo lijevo po asfaltu na uspon, svi onako u liniji, te svi nekako suzdržani. Kokice na putu i krenuh onako iz zezancije s malo jačim tempom. Možda je bio adrenalin, a možda je bio kofein od one kave koju sam popio prije 20 minuta.
Našao sam se na čelu kolone i nitko nije napadao. I bio prvi tijekom prvog kilometra. Glavom su mi prolazile različite misli; “Ljudi nemojte za mnom trčati, zajebat ću put!”, “Zašto vučem tako jako? Budem se potrošil’ na početku i onda ću početi hodati”. Spuštali smo se jako preko livade do potoka, onda opet gore cestom. Jurili smo tim vinogradima kao da nema sutra.
Antun me pretekao na livadi i ja sam ga pratio do prve okrijepne postaje na trećem kilometru. Tamo sam stao i uzeo nešto za piti i bananu za put. Koru sam bacio na put pa možda da se netko iza mene posklizne na nju (zezam se, završila je u grmlju). Preteklo me par ljudi i pohitao sam za njima u šumu. Antuna sam ga zadnje vidio na blagom usponu kroz šumu, te je još bio na čelu skupine.
Činilo mi se da stalno negdje kružimo oko toga Kalnika što je potvrđivao i prizor s jedne livade gdje se Veliki Kalnik vidi iz malo drugačije perspektive. Sav ukrašen vibrantnim jesenskim bojama. Šuma je bila valovita, ali trčljiva. Na sat sam rijetko gledao i prvih par kilometara je prošlo jako brzo. Na spustu prije uspona, kroz klanac suhog potoka, pretekao me trkač koji me vrebao dulje vrijeme. Zov prirode je bio jači od mene.
enjoy the ride
Sam prolaz kroz klanac je bio fenomenalan. Tehničko penjanje po stijenju gdje treba malo više podizati noge, ali ne pretjerano teško. Na okrijepnoj stanici poslije klanca (9. kilometar) uzimam mandarinu i počinjem hodati dalje. Vidim fotografa i počnem mandarinu jesti što senzualnije, uživajući u svakom gricu. Iako sam malo pretjerivao s naglašavanjem okusa i svježine, mandarina mi je taman pasala.
Opet malo ravnoga i skrećemo desno u šumu na blagi uspon gdje dovršavam mandarinu. Pratim trkača ispred sebe i znao sam otprilike gdje smo došli, planinarski put Klanac koji vodi prema Ljubelju Kalničkom. Na jakom spustu do potoka natjecatelj ispred bježi naprijed i odlazi mi iz vidokruga jer jelte, spust. Dolazimo do potoka gdje malo gacam po njemu, pa malo trčkaram po stazi uz sam potok. Tu smo moj frend Borna i ja planinarili prošle godine, ali onda je potok bio višeg vodostaja.
Nailazim i na fotografa koji veli da je okrijepa za 10-ak minuta. Mislim si ja: “Za valjda toliko koliko brzo trčiš, ne?”. Dostigao sam trkača koji me prestigao ranije i požurio sam se do kapelice Sv. Barbare, gdje se nalazila i okrijepa. Izbacio sam mlaku vodu koju sam nosio u malom flasku i natočili su mi cedevitu u njega.
Počeli su mi govoriti koliko su ostali ispred mene no prema izrazu lica činilo se da su neuhvatljivi i daleko ispred. Rekao sam da ću ih stići na Peci. Okrenuo sam se i opet uzeo bananu koju sam riješio do račvanja. Naravno da sam opet bacio koru od banane na put da se konkurencija iza mene posklizne.
last hill
Išao sam dosta dobro i bio sam zadovoljan kako sam odradio strme uspone. Nisam sada išao prejako da se ne slomim prije zadnjeg uspona. Taj uspon je brutalan i na njemu sam dobio i pratnju; dva trkača koja sam vidio nakon okreta kod kapelice.
Izverao sam Pecu i krenuo dolje lagano kroz šumu. Pratnja me dostigla, no u uskom kanjonu punom lišća smanjujem razliku. Prelazimo preko livade i još malo šumskog puta do one livade ispred starog grada Veliki Kalnik. Fotograf snajperista čeka nas u niskoj travi. Mislio sam si: tko god je smislio ovu stazu je luđak ili genije.
Krdo male djece grakče kraj parkirališta podno planinarskog doma dok mi ulazimo na poučnu stazu. Par trenutaka nakon čuo se jaki povik i djeca su se stišala. “Konačno malo mira i tišine u šumi” – rekao sam sam sebi. Ispred mene su dvoje trkača koje pratim u stopu jer smo na usponu i vele da trče bez broja jer se nisu stigli prijaviti i žale kako su se prijave prerano zatvorile.
Oni su laganim koracima odlepršali dalje dok sam se ja borio s tehničkim djelom poučne staze i čak se dva puta poskliznuo na vlažno kamenje/korijenje. Izletio sam konačno s poučne staze i tamo me dočekala nova banda djece, ali ovaj put pristojne te sam čak čuo jedan “Sretno”.
Nastavio sam dalje po makadamu koji je malo ponirao i onda se pretvorio u uspon pred asfaltni spust koji je vodio do vidikovca, gdje je bila i zadnja okrijepa. Pita me volonter na skretanju “Jel teško?”, na što ja odgovaram “Ma nije” i nasmješim se. Mislim da je ostao u šoku jer je postavio i popratno pitanje “Duga staza?”.
into the finish
Još malo hodanja do okrijepne gdje uzimam komadić jabuke (preskočio sam sir), pijem kole i nadopunjujem flask koji sam nosio u ruci. Lagano počinjem trčkarati i veli garmin 23 kilometar. Onda još samo dva kilometra kroz šumicu, valovitu šumicu kroz ruševine crkvice Sv. Martina i kraj stada ovaca. “Što te ovce tu rade? Jel su to Dragani ovce pobjegle iz tora?” – u šali sam pomislio. Pokušavam ih pitati nešto na tečnom ovčjem, no nitko mi iz stada ne odgovora. Bezobrazne neke ovce.
Snažne noge nose me kroz šumu prema cilju. Nema još puno. Sjećam se onog trenutka prilikom izlaska iz šume od prošle godine gdje sam se mučio s kamenjem pod nogama dok sam ove godine pregazio taj dio bez problema. Letim niz livadu i prelazim neosigurano križanje s glavnom cestom, još malo makadama pod nogama i spust me vodi dolje u zavoj gdje je još jedan fotograf te završni sprint prema cilju.
Ulazim u cilj. Nisam dugo pogledao na sat, nešto ispod tri sata. I vele mi da sam stigao četvrti. Ja u šoku i nevjerici. A cijelu utrku sam vjerovao da sam peti. Zbunili su me oni kojima je dopušteno da trče bez broja. Prepričavam svima doživljaje s staze. Ubrzo dolaze i ostali SRD-ovci. Grah mi nije toliko prisjeo, ali zato piva jest. Goran je završio kojih 50 minuta iza mene. Antun se dobro držao i završio treći s malom razlikom nad prvom dvojicom.
Staza je bila super brza i trčljiva. Blato podnošljivo. Ekipa najbolja.
