kontinental_liga running_event

end of the road

you know what you need to do

Bio je to tjedan pred utrku. Nestrpljivo sam čekao srijedu da vidim na čemu stojim. Kako će mi organizam reagirati na trčanje nakon tjedan dana mirovanja. Kros u Ludbregu je dobro prošao i čak sam trčao malo brže nego prije tjedan dana. Bilo je tu manjih bolova no ništa što ne mogu pretrpjeti. Bez obzira na godine, još uvijek sam dobro podnosio ono što mi život donese.

Iako se sve činilo da ide prema dobrome, nervozno sam čekao tu subotu. Svašta se još može desiti od starta do cilja. Na kraju sam samo trebao istrčati utrku. U nekim drugim uvjetima ne bi se činilo toliko izazovno no s obzirom da sam doslovce bio na rubu nove ozljede nije mi bilo baš svejedno. Bilo je tu puno preispitivanja svojih motiva i koliko toga utječe na moju odluku da trčim umjesto da se štedim.

Došao sam među prvima na mjesto okupljanja kod lovačkog doma Ponikve, negdje u zapadnom i brdovitom dijelu Zagreba. Bilo je oblačno i prohladno. Pokupio sam startni paket te usput vidio i par poznatih lica. Rukavice i dugi rukavi koje sam pripremio, danas će mi  dobro koristiti. Kao i štapovi, najvažnije je da sam uzeo štapove.

your mission just became critical

Krenuli smo točno na vrijeme nakon što su nam organizatori objasnili oznake koje ćemo susretati na stazi. Lagano nizbrdo u “golemoj” rulji od 40-ak trkača. Pokušavao sam ne uništiti se odmah na početku utrke na tom ubrzanom spustu po kamenju. Kako smo se rastegli i počeli rastepati po bregima, prilagodio sam tempo. Da, bilo je tu ljudi koji su na ravnici bili brži od mene, no na brdu sam ih dobivao bez obzira na trenutno stanje.

Prvih nekoliko kilometara je bio čisti uspon, blaženi uspon. U jednom trenutku sam čak dostigao i natjecatelja koji je trčao sa svojim velikim psom. Odbrojavao sam kilometre koji su na početku vrlo brzo prolazili. Na desetom kilometru došli smo do odvajanja duge i kratke staze. Velika livada (livada Ponikve) preko koje su natjecatelji s duge staze prolazili i ponovo ulazili u šumu na blagi uspon.

Veliki dio staze je bio monoton i kao da se ponavljao. Svuda oko nas je bilo drveće, a po putu je skoro uvijek bilo suhog lišća. Nisam baš zvjerkao okolo i pamtio neke značajke krajolika kroz kojeg smo trčali kao što to obično znam raditi za vrijeme utrka.

u deliriju šume, negdje oko 8-og km photo by: Matija Razum

Na pola puta, oko 14-og kilometra gdje se nalazila i okrijepna postaja, osjetio sam bol u tabanu desne noge što me još više uzburkalo. Na okrijepnoj postaji sam popio možda deci kole i pojeo dva-tri režnja mandarine. Išlo mi je dobro, imao sam neki svoj lagani tempo. Sigurno neću biti među prvima, ali sam se nadao da i neću biti zadnji. Iako sam o tome puno razmišljao. Na pola staze sam imao dobro prolazno vrijeme 1:50. To je značilo da bih utrku mogao završiti za cca. 4 sata. 

Slijedio je još jedan masivni jaki uspon što mi je pasalo, no nakon njega je slijedio i jaki spust koji mi nikako nije sjeo. Pred sam kraj spusta dostigao me stariji trkač koji je spomenuo kako su ga očarale ove staze na zapadnom dijelu Medvednice.

Na laganom makadanskom usponu sam mogao držati dobar tempo, no kada smo došli na valoviti šumski teren gubio sam sve bitke. Na 19-om kilometru stigli smo na jedan jaki dugi uspon na kojem sam dostigao ljude za koje sam mislio da ih neću više vidjeti u ovoj utrci. Među njima je bio i Damir iz AK Bjelovara koji je na kraju završio samo minutu iza mene.

Na početku tog uspona se sjećam da mi je počeo zvoniti mobitel i pitao se “Pa tko me to sad zove?” (i kako se probio signal baš sad). Naravno da se nisam javio. Iako sam išao laganim tempom i nije bilo žurbe, nalazio sam se u nekom čudnom stanju. Nekako nervozan i negativno nabijen. Prepušten samom sebi u divljini šume.  Znao sam da ne smijem prebrzo trčati, a nisam mogao niti da sam htio. Moglo bi se reći da sam trčao inertno i sa zadrškom.

Na vrhu uspona čekala nas je još jedna okrijepna na kojoj opet uzimam malo kole i tri režnja mandarina. Slijedio je još jedan mali uspon.

neverending hills

Nakon 20-og, kilometri nisu više toliko brzo tekli. Bio sam umoran i ušao sam u treći sat trčanja. Nisam uzimao suhe smokve koje sam ponio sa sobom. Do tada sam uzeo samo jednu suhu smokvu i to prije koja dva sata. Samog sebe sam sabotirao i to se osjetilo i u mom trčanju.

Patio sam sa svakim korakom makar to nije bilo toliko izraženo zbog mog sporijeg tempa. Sada je svako brdo uzimalo svoj danak. Radovao sam se svakom malom spustu koji je slijedio dok me svaki slijedeći uspon, ma koliko blagi bio, živcirao.

U međuvremenu sam dostigao i kolegu trkača iz Lastavica koji je imao problema s bolovima u preponama. Makar sam ga dobivao na usponima koji su slijedili bila je to izgubljena bitka jer sam na spustovima štedio i usporavao.

Zadnja okrijepna stanica je bila negdje oko 25-og kilometra gdje sam se napio previše kole. Zašto? Ne znam niti sam. Donosio sam sve lošije odluke kako su se kilometri nizali. Vidio sam i oznaku za stazu koja je vodila prema Kamenitim svatovima. Konačno se počeo nazirati i cilj. Nekih petsto metara pred krajem spuštao sam se kamenitom planinarskom stazom s koje se mogao vidjeti startno-ciljni prostor.

Lassy se vraća kući photo by: Matija Razum

Pohitao sam niz stazu. Htio sam da ova utrka što prije  završi te da se konačno mogu odmoriti. Nakon kamenitog uspona konačno sam završio utrku nakon 4 sata i 4 minute. Ovo je valjda bio jedan od najlošijih performansa ove sezone uz Rastoke i 100% trail. Čak sam dobio i ovacije s “galerije” nakon ulaska u cilj.

trasa Poniq traila, nekako mi se čini da je Matija Razum imao prste u kreiranju iste

Napravio sam krug i otišao se presvući. Pronašao sam Antuna koji je otrčao fenomenalno utrku (ispod tri sata) i zauzeo ukupno peto mjesto. Poslije utrke sam susreo puno poznatih lica te razmijenio par riječi o utrci. Trebalo je pričekati proglašenja koje su počelo uskoro. Kako su pivo i ostale alkoholne slastice tekle u potocima, tako se i ekipa rasplesala. Možda nije bilo samo do alkohola, možda je bilo i do prohladnog vremena koje je vladalo. No i to vrijeme nije spriječilo veselje.

Prvo su na redu bila proglašenja Poniq traila, a nakon kojeg su slijedila i proglašenja cijele Kontinetal trail lige. To je bilo ono što se čekalo jer sam osvojio treće mjesto u svojoj kategoriji M30. Bilo je to malo priznanje nakon ove “duge” i bome zanimljive sezone.

Sezona je počelo jako u kišnom Samoboru nakon propuštenog prvog kola u Desiniću. Slijedilo je pakleno vruči Rastoke trail gdje sam polomio rebra i pitao se da li ću uopće nastaviti. Na četvrtom kolu na 100% trailu sam testirao svoju izdržljivost nakon dva tjedan odmora zbog udesa s Rastoka.

Ubrzo nakon njega slijedio je slijedeći izazov u obliku Žumberak traila kojeg sam s ultra duljine odlučio smanjiti na onu maratonsku, ali pokazao sam ima još borbe u meni. Na Ogulin trailu sam došao na svoje iako sam malo neozbiljno pristupio tom trailu i vratio s više fotografija u mobitelu  od svih natjecatelja koji su bili tamo. Izazov domaćeg terena na Trakošćan trailu sam savladao uz puno treninga i podrške od najbolje ekipe. Doslovno sam letio na tom trailu.

I na kraju završnica sezone na Poniq trailu na kojem sam nastupio s pola gasa. Bila je to izazovna sezona koja je sigurno mogla biti bolja, bez ozljeda i s boljim treninzima. Slijedeće godine ću imati prilike sve to popraviti i postići još bolje rezultate.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.