into the unknown
Još jedno rano jutro. Još jedna rana subota. Ovaj put smo krenuli putem Slovenije. Polazak je bio oko 5 sati i bilo je oko tri sata do naše destinacije – Logarska dolina. Putem smo imali par stajanja za osvježenje i kavu. Iako je ljeto, čitao sam upozorenja slovenskog GSS-a da na velikim visinama još uvijek postoje zimski uvjeti. To me brinulo jer to može prouzrokovati probleme.
Nakon malo više od 3 sata putovanja krećemo na naš pohod u 9:23h. Parkirali smo na parking (ulaz u park se plaća 7 eura) blizu Slapa Rinka, a slap nam je bila prva destinacija. Slap je dosta veliki i visok je 90 metara. Uz slap je i razgledni postaja Orlovno gnjezdo, no pogled iz podnožja slapa je puno bolji.
Nastavljamo dalje i sada počinje pravi uspon. Znoj izbija kako se po kamenitom putu dižemo prema domu na Okrešlju – Frischaufov dom. Dom je blizu nekih dva i pol kilometra od početka i trebalo nam je manje od 50 minuta. Nažalost još uvijek je u obnovi od požara koji se desio prije tri godine. Osvježenje i odmor se može pronaći u maloj kućici uz sam dom.
Nastavljamo kombinacijom šumskog terena koji uzmiče pred kamenitom podlogom kako se nadmorska visina podiže. Već smo se dosta uspeli te se susrećemo sa manjim ostacima snježnog pokrivača. Za sada izvan staze. Pogled na dolinu je lijep već i s ove visine.
test yourself
Podloga je relativno lagana za savladavanje do četvrtog kilometra gdje počinje vertikalni dio uspona prema Kamniškom sedlu. Malo škakljiv dio zbog mojeg straha od visina. Samo je početak kritičan. To su samo klinovi u stijeni i sajle pa nemoj gledati dolje. U bunilu vrtoglavice počinjem pjevati “green, green grass, blue blue sky”. Par sto metara kroz stijenu nas dijeli od zelenog platoa koji se nalazi na vrhu.
Dolazimo na Kamniško sedlo, oaza između dva diva, Brane i Planjave. Koča na Kamniškom sedlu je dosta posjećena, a i sami smo se odlučili tamo odmoriti. Do Koče nam je trebalo malo manje od 2h i prošli smo oko 5km prema Garminu, no skupili smo i oko 900m visinke. Par minuta odmora uz pivu, radler i pokoji sendvič te krećemo dalje. Plato ostavljamo vranama.
Staza dalje vodi prema također impozantnoj Planjavi (u slobodnom prijevodu Pornjavi). Teren do tamo je šarolik i ima svega: klinova, sajli, snijegom pokrivenih dijelova, a ponajviše lijepih vidika. Usput se na snježnim poljima grudamo jer snježni sportovi usred ljeta su najzabavniji.
Do samog vrha nam je od sedla treba oko sat i 15 minuta, a prošli smo oko tri kilometra. Već smo probili visinsku granicu od 2000 metara i osjetio se utjecaj prorijeđenog zraka. Uzeli smo si par minuta prije nego smo otišli na sam vrh. Na vrhu je bilo par grupica planinara, a sam prostor je dosta velik.
Planjava je visoka 2394m i lijepi pogledi se pružaju na sve strane. Vidi se čak i Grintovec. Naš nas put vodi prema Ojstrici preko valovitog terena, a uključuje puno onoga što smo već dosad prošli. Klinovi, sajle, zabavni snježni prijelazi (djeca u nama su bila zadovoljna) i puno, puno kamenja. Ostalo nam je još oko 700 metara uspona do kraja.
Skrećemo lijevo kod znaka na stijeni i spuštamo se u dolinu prema Koči na Klemenčni jami. Teren postaje zeznut. Sipar. To je ono najgore što si prilikom spusta mogu predočiti. Tetkasto se spuštam i najsporiji sam u grupi. Nije da se nisam par puta posmaknuo po labavom kamenju i jednom se čak dočekao na ruke.
Dosta je zagrijalo i brzo se spuštamo kroz kamenjar i šumski teren. Kod Koče se na kratko zaustavljamo da obnovimo zalihe vode. Voda sporo teče pa se i malo dulje zadržavamo. Puno je serpentina na spustu kroz šumu, no nakon njih teren se konačno izravnao. Bili smo ponovo u dolini i dijelilo nas je par kilometara od cilja (auta).
Završili smo naš pohod nakon sedam sati i sedam minuta što je odlično vrijeme za ovu rutu. Svi sudionici su je preživjeli i mislim da sam im čak otvorio nove apetite. Sljedeća ruta je već nacrtana samo je pitanje vremena kada ćemo je prijeći.