Trčanje noću ima posebnu draž. Tako i trčanje na nočnom maratonu koji trčim već treću godinu. Ovaj put odlučio sam se na 3/4 maratona nakon što sam prošle dvije išao na polumaraton. Prošlih godina vrijeme je uvijek bilo vruče i sparno, no ove godine sve je mirisalo na kišu. Kada smo se vozili prema Zagrebu vrijeme je bilo šućmurasto. Moglo se svašta očekivati.
Na Bundeku je bilo hrpa ljudi. Večina je čekala start dugih utrka koje su bile zakazane za 19:40. Bio sam malo nestrpljiv te sam jedva cekao da sve skupa počne. Ovaj put sam si stao dosta blizu startne linije te nije bilo toliko naguravanja. Povoljno pozicioniranje mi je omogučilo vrlo gladak start. Nisam htio brzati te sam trčao svojim tempom. Malo vrludanja po stazicama Bundeka prije nego smo se našli na nasipu. Završio sam u nekoj grupici koju je vodila VJ no ubrzo mi je postalo vruce te sam iz zaštite grupe jurnuo naprijed na svježiji zrak.
Skoro pa puni mjesec se uzdizao na istočnom horizontu. Sjajio je nekako crvenom aurom (blood moon). Držao sam povoljan tempo od 5min/km što je za mene nekaj standardno. Oko prve okrijepe i cheer zone dostigla me grupica koju sam prethodno pretekao. Nakon par kilometara trkacica koja se nalazila u toj grupi se odvaja lijevo te skrece u grmlje. Ubrzo se vraca komentirajuci kako smo svi bijeli do koljena. Bila je u pravu. Prasina koju smo digli tjekom jurnjave nasipom je nase tenisice, carape i noge pobjelila.
Nakon zaokreta na mostu mladosti, vračali smo se natrag na Bundek. Dolje lijevo stepenicama spustili smo na vijugave puteljke. Prolazak kraj kafica prije mostica oznacavao je kraj kruga. Tu sam dobio i ovacije od Gorana i Bojana koji su tamo zasjeli. Slijedio sam prethodno spomenutu grupicu do kraja prvog kruga nakon čega sam smanjio tempo.
Predamnom je bio jos cijeli polumaraton. U tom krugu sam spustio tempo za pola minute, a slijedeći za još skoro pola. Osjetio sam hladan sjeverac koji nas je prao kada smo ponovo došli na nasip. Moje stanje konstantne začepljenosti se još nije promijenilo te sam bio pod uzbunom da i ja ne završim u nekom grmu u mraku nasipa. U lijevoj ruci poceo sam osjećati tupu bol. Istu onu koju sam imao prije dvije godine kada sam slomio kljucnu kost. Duhovi prošlosti su se vratili da me progone. I baš sad na utrci kada ću prvi put otrčati 30km.
Na cheer zoni dobivam puno petaka i osnažen idem dalje. Blic fotografa me zasljepljuje kako izlazim iz rulje. Nastavljam dalje prema Hydra stationu na kojem se ne zaustavljam. Mislim si pa bolje je trcati sad nego Hendrixa. Barem nema sunca koje te načime. Samo hladan povjetarac koji te hladi. Prilikom drugog prelaska mosta mladosti dosta me ljudi preteklo. Vald su to bili oni koji su trčali polumaraton.
If it would be easy everybody would do it
Opet smo se spustili na Bundek. kako smo prolazili vijugavim stazama glavom mi je prošla jedna ideja. Ideja je bila da skrenem lijevo na račvanju cilja i nastavka utrke. Bilo mi je teško, no mogao sam još toga podnijeti. Bol u lijevoj ruci nije bila tako jaka. “Pain is temporary, but quiting is forever” – podsjetio sam se poznate poslovice. Skrenuo sam desno u svoj zadnji krug.
Falilo mi je goriva. Moral sam se natankat. Srećom nakon ulaska u novi krug su bile okrijepe. Uzeo sam vodu i htio sam uzeti nešto za jesti. Mozak mi je stao. Banana? pereci? Naranče? Keksi? Što uzeti. Vratio sam se natrag na banane. Sigurno je sigurno. Ogulio sam četvrtinu i s užitkom to pojeo.Obnovio sam dio snage te nastavio dalje. Zadnji krug – najduži krug.
Kroz mrakaču smo putićima skoknuli do nasipa. Bilo je puno manje ljudi u ovom krugu. Sada su ostali samo oni najtvrdoglaviji. Konstantnim tempom sam se kretao nasipom. Kako sam bio na izmaku snaga on je bio blizu 6:00. Trebalo je samo izdrzati do slijedece okrijepe. Garmin mi se umorio pa nisam tocno vidio na kojem sam km.
U okrijepi sam nasao spas. U prvoj i onoj drugoj – Hydra stationu (LOST anybody 😀 ). Pio sam dosta i izotonik me dignuo. Malo sam se još hrvao no sada je bilo lakše. Kada smo prošli zadnji prijelaz preko mosta Mladosti s nestrpljenjem sam čekao da se konačno spustimo na Bundek. Od volontera nije bilo skoro nikoga pa sam bio u napasti da kratim vijugave staze. Kraj je bio blizu. Asfaltirana stazica nas je dovela do kafića gdje smo skretali lijevo te preko malog mostića iza kojeg je slijedio cilj.
Zavrsio sam “trening” u vremenu 2:53. No to mi nije bilo toliko bitno. Mada sam potvrdio formu i dokazao si da mogu trčati dulje dužine. Pao mi je mrak na oči poslije svega. Uzeo sam izotonik te počeo ga lagano piti. Brzo sam se hladio na svježem sjevercu. Morao sam se otići presvući. Kako sam išao prema autu, počeo je pljusak. I padao je i padao. Hladna piva koju su dijelili jednostavno mi nije prisjela.
