hiking

four horsemen of triglav

[DISCLAIMER – ovo je poduži roman s slikama]

Kao što je napisano u naslovu ovo će biti poduži opis pa možete i uzimati pauze u čitanju. Uživajte. 😉

day 0 – are you ready for an adventure?

Užasavao sam se ovoga izleta danima prije. Bilo je dosta toga za napraviti kako bih se pripremio. Kupi eure, nabavi ruksak, provjeri vremensku prognozu svaki dan barem 3 put, pakiraj se u slučaju kiše, pakiraj u slučaju dobrog vremena. Smisli što ćeš jesti gore, skuhaj to, dodaci prehrani? Ne, magnezij ne dolazi u obzir. Dobro se najedi prije puta, to sigurno. Pa dobar plan je to bio. No ne ide sve uvijek po planu.

Dan ranije po dobrom starom običaju smo išli trčati na Sljeme. Novo kolo Puntijarke je bilo na redu. Nisam se osjećao baš dobro taj dan. Valjda je vrijeme utjecalo na sve nas. Pa tako je i rezultat bio za minutu lošiji nego prošlo kolo.

day 1 – and so it begins

Krenuli smo dosta kasno. Bilo je već oko pola šest. Iz Zagreba prema granici s Slovenijom prema Ljubljani i našem konačnom odredištu – Triglavu. Malo sam odčorio u autu s obzirom da sam prošlu noč spavao manje od četiri sata. Zaustavili smo se na odmaralištu malo poslije Ljubljane da protegnemo noge, te da nešto pojedemo.

Došli smo u selo Mojstrana gdje smo s glavne ceste skrenuli lijevo prema ulazu u nacionalni park Triglav. usput smo stali kod slapa Peričnik. Stazicom smo išli do samog mjesta gdje slap “izlazi” iz stjene. Postoji i stazica koja vodi iza slapa no odlučili smo ne ići tim putem.

Nastavili smo prema Aljaževom domu. Izgleda da smo došli dosta rano s obzirom da je parkiralište bilo dosta prazno. Ovdje smo napravili zadnje pripreme te krenuli u našu avanturu. Koračali smo kroz šumu upijajuči sviježi šumski zrak. Kod doma smo malo zastali no brzo se pokrenuli. Bilo je dosta oblačno te smo strahovali da ne počne padati kiša.

Ubrzo smo došli do nekog partizanskog spomenika koji mi se činio kao veliki karabiner, a kod kojeg smo skretali lijevo u šumu. Šumski put na kojem je počeo lijep uspon. Zemlja se miješala s kamenjem te se nagib dosta povečavao s obzirom na količinu puta koji smo prošli. Bilo je nekoliko dijelova gdje je bilo potrebno malo penjačkog znanja no ništa pretjerano teško. Usput surečemo neku obitelj iz Slovačke ili Češke koja se također penjala ovim putem. Oni nisu imali toliko opreme sa sabom kao mi. Na početku jednog od zahtjevnijih dijelova vidjeli smo ih kako se odmaraju. Zaželjeli su nam sreću na engleskom jeziku na što sam odgovorio “Thanks. I’ll need it”

Popeli smo se dosta visoko te je bilo vrijeme da stavimo opremu za samoosiguranje. Pojavile su se prve sajle i bilo je vrijeme da se kačimo na njih. Ok zabavno je to sve, ali na nekim dijelovima gdje je malo nakošen teren često nije bilo niti klina za kojeg bi se mogao primiti. Dijelovi sa sajlama su nam večinom dobro išli no dijelovi bez ikakvih osiguranja su predstavljali problem jer mi je ruksak na leđima predstavljao velik teret na koji se još nisam navikao. Osjećao sam da ću jednim krivim korakom odletiti dolje s stijene.

RIMG0254RIMG0308

RIMG0315
pronađi planinare

Takav teren se nastavio još par sati. Činilo mi se da mu nema kraja. Postalo je dosta naporno s obzirom da jer osjećaj samoće bio većinom prisutan. Bojan i Ana su bili naprijed dok je Goran večinom bio u pozadini. Kako je put dosta krivudav te se često ne vidi dalje od par metara nismo bili baš u optičkoj vidljivosti. Tu i tamo suretali smo planinare iz suprotnog smjera.  Mislim da sam ovdje negdje ozljedio i koljeno. Previše sam težine prenio na lijevu nogu kada sam se morao uspeti uz neku od stijena.

RIMG0319
vertigo

Umor me počeo svladavati. No uskoro smo došli do platoa. Nije bilo sajli te je površina bila pogodna za uspravno hodanje. Čak smo na par mjesta prelazili preko ostataka snijega. Na kamenitom dijelu visoravni smo se zaustavili te odmorili. čeklai smo Gorana. U daljini se vidio planinarski dom za koji smo zaključili da je Stančićev.

Nakon više od pola sata odmaranja krenuli smo dolje. Nismo točno znali koliko još ima do Krederice jer je sam dom bio zakriven. Kao i sve valjda na ovoj planini. Opet su počeli teži usponi. S usponima došle su i sajle. Kada sam visio na jednoj vidio sam Gorana negdje dolje. On je visio na drugoj stijeni. Sada sam već bio pri kraju snaga. Bilo mi je dosta vertikalnih sajli i rock climbinga s 10 kila tereta na leđima bez klinova tamo gdje su bili potrebni. Samo sam htio da sve ovo završi. “Ovaj Triglav je za umno poremečene i psihopate” – pomislio sam.

U daljini sam čuo grmljavinu. Iako je večinom dana bilo oblačno tu i tamo se probijalo sunce te smo imali dosta dobro vrijeme. Kiša i grmljavina sada na kraju nam nije trebala. Sjetio sam se svih onih spomenika koje smo vidjeli putem.

Na jednom dijelu put je bio škakljiv jer se skoro nigdje nije moglo primiti. Iako su oznake pokazivale desno ja sam se odlučio ići lijevo. Našao sam se velikoj gabuli. Grip mi je počeo popuštati. Instinkti su mi počeli divljati. Mislio sam da ću se prevagnuti prema iza. Počeo sam se divlje penjati uz rahlo kamenje tražeći stabilnost. E da, dom je bio na vidiku. Ana mi je počela nešto vikati da pogledam gore ili da gledam gore. Našao sam se oči u oči s divokozom. Bila mi je udaljena par metara te me začuđeno gledala. Nekako sam se uspio popesti na stablno tlo.

RIMG0362

Krenuo sam dalje krečući se kao pauk preko zeznutog dijela koji sam morao prijeći kako bih se vratio na pravi put. Mislim da me još prao adrenalin. Bilo je još malo do doma. Konačno! Sjeli smo na klupu ispred doma. Sve je bilo tmurno. Jedna vesela grupa, slovenaca pretpostavljam je sjedila za jednim od stolova i pjevala vesele pjesme. Kada je netko izvukao harmoniku počeo je i ples. Bilo je dosta hladno te smo počeli navlačiti dulje komade odjeće.

RIMG0364

Prijavili smo se domačinima koji su nas odveli prema našim ležajevima. Oni su se nalazili u tkz. “baraci” koja se nalazila kraj glavne zgrade. Dobili smo tavan ležajeve, dok su ispod nas bili drugi gosti doma. Po govoru rekao bih bosanci neki. Još sam malo išao prošetati oko doma, iako sam bio dosta umoran. Kada sam se šetao vremenska situacija se malo razbistrila te se sunce čak probijalo iza oblaka.

DSC_4513

Kada smo legli nismo odmah zaspali iako je Bojan to zasigurno htio. Počeli smo raspravljati o svemu i svačemu.  Najviše o smrtima na Triglavu, statistici, priznanjima ako umreš na sajli itd. Bilo je tu puno smijeha, ali činilo mi se da me prao PTSP od mojeg bliskog susreta s divokozom danas te sam proživljavao taj trenutak neprestano kao da sanjam i uhvačen sam u petlji nočne more.

Kada smo se ispričali bilo je već oko devet sati te je sunce polako zašlo. Goran je kako je legao odmah zaspao na naše veliko čuđenje, te je počeo hrkati. Mišići su mi bili umorni te sam osjetio mini bol koja je dolazila iz koljena. Nadao sam se samo da će mi odmor pomoći da se odmorim za nove avanture koje slijede sutra.

day 2 – begin the climb

Plan je bio da se probudimo što ranije te da što prije krenemo na vrh. Kako je strop bio dosta nisko, tijekom noći sam dva puta bubnuo glavom u njega. Nisam bio siguran da li me zbog toga boljela glava kada sam se probudio. Tijekom noći baterija od mobitela mi se potpuno ispraznila te je bilo samo pitanje vremena kada će se isto dogoditi i s fotićem.  Bio sam malo “trigger-happy” prvog dana.

Spremili smo se i pokupili sve stvari s našeg malog tavana gdje su nam bila ležišta. U domu smo sjeli da doručkujemo i obavimo sve što je bilo potrebno prije nego krenemo dalje. Mišići me nisu toliko boljeli koliko sam očekivao, no manja bol u koljenu je bila prisutna.

Malo prije sedam sati smo krenuli na vrh. Vrijeme nije bilo idelano te je bilo maglovito – oblakovito. Odmah kako smo krenuli bilo je dosta jakih uspona. Ono što me malo smetalo je da na nekim dijelovima ponovo nije bilo dosta klinova ili neke vrste osiguranja. Na nekim djelovima je bilo i sajli na koje smo se obavezno kačili posebno na vertikalnim usponima.

RIMG0365

Bilo je dosta ljudi ispred i iza nas. Ja sam išao svojim tempom te se nisam obazirao na ljude koji nisu imali niti opremu za samosiguranje, a i vidjelo se da su oni imali stpljenja s nama koji smo se na svakoj sajli kačili. Bilo je dosta hladnjikavo, posebno dok je zapuhao vjetrić. Nakon nekog vremena klinovi su bili postavljeni vertikalno te su na njima metar izdan zemlje bile postavljene sajle.

Na jednom mjestu je nastala malo veća gužva jer se dosta ljudi spuštalo s vrha prema Krederici, a kako je mjesta malo na ovim putevima morali smo čekati po par minuta. Na nekim mjestima nije bilo moguće da ne pogledaš prema dolje te vidiš kosinu i maglu koja je sakrivala ostatak vidika. Malo zlokobno jer na par mjesta sam mogao osjetiti težinu ruksaka koji me ograničavao u kretanju iako sam se vec jučer večinom navikao na njega. Kombinacijom sajli i grip climbinga došli smo konačno do vrha. Malo razočaravajuće. Samo hrpa kamenja, metalno sklonište i hrpa ljudi.

Obavili smo fotkanje na vrhu te krenuli dalje. Spuštali smo se drugim putem. Išli smo prema Koči na Doliću. Put je bio manje zahtjevan te smo ubrzo mogli vidjeti dolinu koja se pružala pred nama. Izašli smo iz oblaka. Čak se i sunce pokazalo. 🙂 Malo smo se još spuštali s opremom za samoosiguranje jer smo se usput susreli s još nekoliko sajli.

Kada smo dotakli čvrsto tlo malo sam odahnuo. Pred nama se pružala kamena pustoš. No i u toj pustoši vidjeli smo ovce koje su pasle skoro pa nepostojeću vegetaciju. Izbrazdani putići vodili su nas prema slijedećoj destinaciji. Platou na koji smo se spustili s vrha sada nas je spuštao dolje i dolje.

Konačno smo došli i do koče na Doliću koja nam je ponudila tako traženi odmor prije nego što smo krenuli dalje. Tamo smo zauzeli stol koji se nalazio tik do vjetrenjače no kako je sunce već dosta pržilo vjetrić nam nije pretjerano smetao. Tu sam se i preobukao u kratke hlače s obzirom na temperaturu u porastu.  Počastili smo se “enolončnicama” koje su bile ekvivalent grahu te nismo požalili što smo ih naručili. Posebno iznenađenje koje smo doživjeli u ovoj planinarskoj kući je bila mogućnost plaćanja kreditnim karticama.  Pa peglaj dok možeš!

Ponovo smo krenuli u nepoznato. Vegetacija koja se malo pokazala oko Dolića ponovo je zamijenjena čistim kamenom.  Malo smo se verali po kotrljajućoj podlozi, no nekako zadržavali smo ravnotežu pa nam nije bilo teško. Na kraju uspona došli smo do križanja te mislim da su to mjesto nazivali Hribarice. Tu smo naišli planinare koji su tečno govorili engleski te su imali naglasak kao da su iz Engleske. Oni su otišli malo prije nego što smo se svi ponovo okupili.

Kako sam skinuo teški ruksak koji sam nosio na leđima skužio sam da mi kretanje više nije ograničeno te da mogu lakše putovati. Tako bih htio proći triglavom. S minimalnom opremom te piti i jesti u svakom domu i kuči. Bez prevelikih tereta laganim korakom. Nako što smo se regrupirali krenuli smo dalje putem kojim su i englezi krenuli. No oni su skrenuli nekim drugim putem dok smo mi produžili prema triglavskim jezerima.

“Vratnice” u stijeni označavale su početak skliskog spusta na kojemu smo ponovo tražili uporište. Bilo mi je žao što mi je taman krepala baterija od fotića jer je tek sad slijedio jedan od najljepših dijelova. Spustili smo se do prvog jezera koje je skoro pa presušilo. Put kojim smo se kretali mijenjao se svakim korakom. zelenilo je počelo izbijati ispod kamenja.

Broj planinara koje smo susreli na ovom pitomom puteljku se povećao. S obzirom da se razvedrilo sunce je opasno počelo pičiti. Brzim korakom smo hitali prema Koči na triglavskim jezerima, našoj slijedećoj destinaciji. Vegetacija je nudila malo hlada, no nije bilo prevruče za hodati.

Bilo mi je malo žao što mi je toga dana riknula baterija od fotića jer je ovo bio jedan od najljepših dijelova kojim smo do sada prolazili. Miris borova nagovijestio je dolazak na naše odredište. Planinarska kuća koja je vrvila od života, a nalazila se između dva jezera pokazala se kao hotel s pet zvjezdica. Odmah kada smo ušli primijetili smo mobitele koji su se punili.

I sobu u kojoj smo spavali se pokazala vrlo kvalitetnom. Daleko od ležajeva na kojima smo spavali prošlu noć. A za istu cijenu, vjerovali ili ne. Kao pravi planinari odlučili smo popiti pivu na jednoj od klupica koja se nalazila ispred kuće. Bilo je dosta rano kada su se moji suputnici pokupili u sobu na zasluženi odmor.

Meni se još nije spavalo te sam odlučio otići u istraživanje okoline. Krenuo sam suprotno od smjera iz kojeg smo došli, prema jednom od jezera. Njegova okolina mi se činila zanimljiva, a iza se nalazilo još jedno jedno jezero. Napravivši krug posjeo sam se na jednu od klupica te još malo uživao u svježem zraku. Bilo je dosta živo te su neki od planinara plesali ispred doma, dok su ostali uživali u naručenoj hrani i piću.

Krenuo sam prema sobi no prije toga sam se zapisao u knjigu posjetioca. Pregledavao sam prethodne upise te vidio da vrlo malo ljudi dolazi iz smjera iz kojeg smo mi dolazili i prema kojem smo se vračali. Činilo mi se da dosta ljudi koji su odsjedali ovdje bili na kraćim rutama.

Vrativši se u sobu nisam još mogao spavati. Slušao sam muziku i žamor koji je dolazio izvana. Feštalo se na veliko. Ipak je bila subota. Spremio sam se u krpe i čekao da me umor svlada. Balada hrkanja uspavala me.

day 3 – hurry up the civilization is waiting

Sjećam se da sam tu noć lagano spavao. Bio sam nekako uzbođen jer je sutra bio zadnji dan našeg pohoda. Sat je zvonio u 4 sata. No ja sam bio u stanju budnosti pa mi pravo buđenje nije trebalo. Ustao sam se iz kreveta te počeo završno pakiranje. Vani je još bio mrak te je sjao polumjesec. Osjećaji su mi bili podjeljeni. Uživao sam ovih par dana bez stalnog korištenja mobitela te sam se pitao da li se želim vratiti u civilizaciju. Izašao sam van te natočio vodu na vanjskoj pipi koja će mi biti dovoljna za današnji put.

Točno u 5:13 krenuli smo pod svjetlima čeonih svjetiljki natrag prema Koči na Doliću. Vegetacija je bila mokra od vlage koja se nakupila tjekom noči. Koračali smo bržim korakom te me je friški jutarnji zrak budio bolje nego bilo koja kava. Svjetla nam ubrzo nisu više trebala jer se već dosta razdanilo. Nastavili smo postojanim koracima. Priroda oko nas se budila. Svako malo sam se zaustavio te fotografirao put kojim smo prolazili i planine u daljini koje su doticale prve zrake sunca.

RIMG0458

Povjetarac koji je puhao podsjetio me na proljeće. Ovakvi uvjeti su idealni za trening. Razmišljao sam o tome kako ću ići trenirati subotama i nedjeljama na Ravnu Goru ili Ivančicu te osjetiti taj isti povjetarac i tu istu svježinu. Zelenilo se cijelim putem mješalo s kamenjem te je svakim korakom bilo sve manje zelenila, a sve više kamenja. Konačna granica je prvo jezero na koje smo jučer naišli te je poslije njega večinom prevladavao samo kamen.

Slijedio je i prvi veči uspon. Usput smo vidjeli krdo divokoza, njih 6-8 se nalazilo visoko na stjenama, dok su se dvije šetale puteljkom kojim smo i mi prolazili. Ostvarivali smo dobro vrijeme s obzirom na sporadiučna zaustavljanja. Scene ogoljenog kamenja su izgledale nestvarno pod ovim svijetlom te sam se pitao u koji smo SF film zalutali. Bili smo nadomak koče na Doliču kada smo došli do prevoja na kojem je vjetar tako jako puhao da smo jedva čekali da se ponovo pokrenemo.

RIMG0527
zaustavi se vjetre…nesto bi te pito…jel Dolić daleko

Slijedio je krači spust niz puteljak od kotrljajučeg kamenja na koijem smo morali dobro paziti da ne padnemo. Teret na leđima nije olakšavao taj zadatak. Ubrzo smo došli do našeg prvog “checkpointa” do kojeg nam je trebalo malo više od 3 i pol sata. Obje vjetrenjače su opet radile punom parom te se okretale u smjeru snažnog vjetra. Sjeli smo na klupu koju je obasjavalo izlazeče sunce, a bilo je u zavjetrini. Obavili smo blago objedovanje i orijentaciju prije nego smo krenuli dalje.

downhill zig-zags

Krenuli smo prema dolje prolazeći kraj ruševine nekog talijanskog vojnog objekta iz drugog svjetskog. Iako je temperatura rasla neka mjesta su bila u sjeni te sam buff povremeno navlačio preko lica. Ovo je bio nepoznatiji dio puta koji smo trebali odraditi danas. Krajolik se ponovo ispunjavao vegetacijom no površina po kojoj smo hodali bila je malo zeznuta te je na mjestima trebalo paziti na korak.

RIMG0551

Počela me prati neka neugoda. Iako smo išli po relativno laganom putu planine koje su nas okruživale izgledale su zlokobno. Na jednom mjestu prelazili smo preko ostataka neotopljenog snijega te je trebalo dobro odraditi tranziciju s kamena na sklisku podlogu. Bojan je komentirao kako ako netko upadne u rupu između stijenja i zamrznutog snijega uže koje je Goran nosio s sobom bi moglo biti korisno za izvlačenje. Samim skretanjem pozornosti na tu opasnost moja razina neugode je porasla.

RIMG0548

Nastavili smo prema dolje istim putem te je dio staze bio bolji od ostatka jer je bilo više zelenila koje je uključivalo i borove. Bez obzira na sve neugoda nije nestajala te sam imao filing da bi mi se nešto gadno moglo desiti (prao me vertigo efekt ili šta ja znam). Konačno smo došli do raskrižja na kojem smo skretali na put koji nas vodi do Luknje. Ovo je bio čisti uspon te smo se požurili da ga što prije obavimo. Ana je vodila brigu o nadmorskoj visini te nas izvještavala o trenutnom porastu.

Za nešto manje od pola sata došli smo do drugog “checkpointa”. Ovdje smo se odmorili, razgledavali okolicu te gledali svoj put koji je vodio u dolinu. Sve je izgledalo tako nestvarno. Bili smo tako blizu kraja. Na znaku je pisalo da je do Aljaževog doma 2 sata. Htjeli smo srušiti to postavljeno vrijeme. Oko 12:15 smo se pokrenuli. Mali dio spusta je bio osiguran sajlama dok smo se na ostalom dijelu polagano kretali pokušavajuči održati ravnotežu na pokretnoj površini. Kamenje se kotrljalo te su mi noge zgrčeno tražile uporište.

RIMG0583

RIMG0586

Nekako smo prošli najgore te smo se kretali kroz kamenitu stazu. Ovo je inače vrlo lagan dio no umor me dotukao te sam dosta puta zapinjao te proklinjao sve živo i neživo. Činilo mi se da kamenjaru nema kraja. Sunce nas je pržilo cijelim putem prema dolje. Uskoro san se s desne strane ukazalo korito rijeke kojom je žuborila voda. S Bojanom smo se susreli na obali rijeke gdje smo se malo osvježili prije nego smo konačno ušli u šumu.

RIMG0593

Šumskim putem došli smo do spomenika kojeg smo vidjeli i prvi dan, a označavao je mjesto račvanja. Požurili smo dalje do doma. Bilo je oko 14 sati. Što je značilo da smo stigli prije oznake s table te da nam je od triglavskih jezera trebalo manje od devet sati. Moj Garmin je danas služio samo za pokazivanje vremena no Ana je sa svojim izmjerila prijeđena 22 km.

aftermath

Ovo je onaj dio romana gdje autor daje neku pouku iz cijele priče. Zaokružuje cijelu priču. Na povratku smo stali u Ljubljani te išli jesti u Lovig Hut – veganski restoran koji često ima dobru klopu. Iako sam bio umoran te sam znao da dan još nije gotov i da moram voziti iz Zagreba za Varaždin bio sam zadovoljan. Život nije uvijek ono što planiraš te ne možeš znati što ti se sve sprema. Mogu povezati svoje doživljaje s Triglava s tom životnom filozofijom.

Budući planovi sigurno uključuju uživanje na planinama, no sigurno neće biti ovako ekstermni. Lagane šetnjice pitomim planinskim putevima su meni dosta. Iako je možda ovaj put podražio neke druge apetite nisam siguran koliko bih dugo u njima uživao. Sigurno bih se strovalio u neku provaliju ili tako nešto. I sada tri tjedan kako završavam ovaj poduži post koljeno me još uvijek boli.

One thought on “four horsemen of triglav

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *