life happens when you’re making plans
Bilo je to pred kraj prošle godine kada je Lidija objavila da im treba članu štafeti koja će se trčati na Splitskom maratonu. Kako volim trčati štafete napisao sam komentar da sam zainteresiran. To je samo deset kilometara i brzo ću se oporaviti od utrke. Malo brzine u treningu za ultra trail utrku ne može naškoditi.
Zima je ove godine bila oštra te je gripa harala te uz to poharala jednu članicu našeg tima. Na sreću brzo smo našli zamjenu iz redova našeg kluba. Još jedna Lidija nam se pridružila.
U Split smo putovali kombijem. Krenuli smo u subotu, dan prije utrke. Došli smo u popodnevnim satima te odmah odlučili otići do dvorane Gripe po startni paket. Usput smo otišli i na pasta party koji je bio slabašan i nikakav.
Prošetali smo se do ratne luke Lora gdje je trebala biti druga izmjena. Bolje se ranije upoznati s stazom. Prošetali smo natrag do Rive i sjeli na piće s ostalim kolegama iz kluba.
Anđelko je već to veće bio zabrinut za povratak natrag zbog stanja kombija u kojem smo se dopeljali. Meni je trenutno bilo bitno da bude dobro vrijeme tijekom utrke. Za povratak ćemo se brinuti kasnije.
gone with the wind
Na dan utrke vrijeme nam nije bilo naklono. Bacio sam pogled kroz prozor i vani je pljuštila kiša. Bilo je oko sedam ujutro pa sam se nadao da će se vrijeme poboljšati do devet – deset sati. Iz apartmana smo otišli oko 8:15 jer sam ja morao uhvatiti bus koji je kretao u pola devet. Još uvijek je kišilo no nakon što smo stigli na mjesto prve izmjene kiša je stala.
Odmah sam se odlučio zagrijati makar je bilo više od sat vremena do dolaska Lidije. Napravio sam krug od dva kilometra i čak mi je bilo malo vruće pod jaknom koju sam nosio. More je bilo nemirno i valovito. Ubrzo je počeo puhati neugodan, hladan sjeverac. Dio vremena sam se sklonio u bus, a dio sam izvodio vježbe istezanja.
Nakon 33 minute su počeli prolaziti najbrži trkači s maratonske distance, a ubrzo je i napravljena prva izmjena na štafetama. Strpljivo sam čekao Lidiju te pozdravljao mnoga poznata lica. Lidija je odšla na vrijeme baš onako kako je i rekla: sat vremena.
Dao sam joj svoju jaknu, a ona meni štafetu. Odjurio sam potpomognut vjetrom u leđa. Jurio sam uličicom kojoj je bilo more s desne strane. I onda smo okrenuli smjer trčanja. I naravno da je puhalo direktno u nas. Pognuo sam glavu i trčao najbrže što sam mogao.
E da bio je i lagani brijeg. Jel sam spomenuo i brijeg? Dva kilometra sam riješio već samo na tom malom okretu. A slijedio je blagi uspon do trećeg kilometra popračen vihorom s sjevera. Tempo nije bio nešto, ali sam imao snage.
Kada samo skrenuli desno bilo je malo lakše jer smo se maknuli s vjetrometine. Prestizao sam dosta trkača, a oni brži su mi pobjegli već naprijed. Morao sam početi skidati višak odjevnih predmeta s sebe. Rukavice su već otišle u prva dva kilometra, a ubrzo je i buff koji mi je bio oko vrata završio u ruci.
Kilometri su se brzo nizali, a prestizao sam puno trkača, neke sam poznao dok puno njih nisam. Negdje na polovici bio je i Brane koji je fotkao. Na petom kilometru opet smo se uzdizali uz lagani uspon, ali na sreću slijedio je lagani brzi spust gdje sam mogao potegnuti. Usput su bile dvije okrijepne postaje, a čak sam skoro stao na onoj zadnjoj. Ali reko, ma izdržati ću.
Pitao sam se koliko još do vojne luke Lora gdje me čekala Lidija. Oko polovice osmog kilometra skrenuli smo desno u luku i jako brzo sam počeo gledati zanimljive figure ratnih brodova koji su bili tamo usidreni. Zapamtio sam ratnu galiju imena “Dubrovnik” koja je na sebi imala montirane bacače raketa. Kilometar i pol trčanja kroz luku je brzo prošlo i vidio sam mjesto gdje su se izmjenjivale štafete.
Predao sam štafetu Lidiji, a ona je dalje odjurila. Uzeo sam predah i nastavio za njom. Sada malo lakšim tempom. Prvobitni plan je pao nakon dva kilometra kada se probava pobunila te sam odlučio poznatim putem vratiti se do centra i našeg apartmana. Sramota je za jednu tako masovnu utrku da ne postavi kemijske WC-e tijekom utrke. Nije ih bilo niti na jednoj okrijeponoj postaji niti na niti jednoj točci predaje štafeta.
U apartmanu sam počeo izmjenjivati doživljaje s utrke s Lidijom L. a uskoro nam se pridružila i druga Lidija. Otišli smo do rive pričekati Anđelka koji je uskoro trebao završiti utrku. S obzirom da su nam na okrijepnima rekli da smo bili drugi u poretku, podigla su nam se jedra nade da bismo i nešto mogli osvojiti. Maratonsku distancu smo dotukli za 3:39:09.
future unknown
Preselili smo se u dvoranu Gripe gdje je bilo planirano proglašenje pobjednika. Lidije (množina) su se obratile organizatorima u vezi kategorizacije štafeta. Prebrojali smo ručno 2+2 štafete i po tome smo bili treći. Jer po svim prijašnjim upitima “regularne” štafete su one koje se sastoje od dva ženska i dva muška člana. Došlo je do žestoke rasprave u koju se nisam htio miješati. Ispunio sam svoju misiju i istrčao svoj dio. Ipak dobili smo nešto od organizatora i poslikali se na pozornici.
Počeli smo planirati povratak doma. A scenarij je iz minute u minutu postajao crniji. Snijeg je zameo autocestu i promet je obustavljen u oba smjera. Dodatno su stvar zakomplicirali ljudi koji nisu slušali upozorenja te ostali zarobljeni u snijegu. Pravo im bilo.
Naš je plan bio da odemo do Zadra tj. Sabunika i prespavamo tamo. Ostali članovi kluba koji su također došli kombijima su ostali u Splitu. Nadali smo se da će ujutro ceste biti prohodne no još malo smo morali pričekati. Kako je bio ponedjeljak svi su morali opravdati svoj izostanak s posla.
Nervoza je bila prisutno no još je bila pod kontrolom. Doručkovali smo i pili kave. Ništa se nije mijenjalo. Ujutro je još padala kiša pa nismo mogli baš izači van na šetnju. Svi su stalno punili mobitele i zurili u njih. Oko podneva je došlo do promjene stanja na HAK-ovim stranicama i ponadali smo se da bi mogli uskoro otvoriti ceste. Na brzaka smo nešto pojeli i počeli se mahnito spremati i čistiti apartman.
Na žalost skočili smo pred rudo i ništa se nije mijenjalo. Odlučili smo otiči prošetati se van. Vrijeme nije bilo idealno, još je puhao povjetarac, no malo svježeg zraka će nam dobro doći. Kako je ovo turističko naselje sve kuće su napuštene i vladala je jeziva atmosfera. Prva susjeda je na sreću bila normalna, a ne opsjednuti demon kojeg moraš mačetom riješiti.
Otišli smo do Kraljičine plaže i natrag. Planine prekrivene snijegom su se mogle vidjeti preko zaljeva. Na plaži je brijao vjatar pa se nismo dugo zadržavali. A putem smo našli čak i Varaždinsku ulicu. Čak smo u jednom trenutku otišli do trgovine da kupimo namirnice za pripremu ručka. Kada smo kupovali netko je primijetio da je otvorena cesta od sjevera prema jugu te smo pretpostavili da će se otvoriti i cesta u drugom smjeru. Nažalost to se nije desilo.
Vratili smo se u apartman na još jednu rundu čekanja. Dan se ponovo pretvorio u noć i nestrpljivost je rasla. Analizirali smo svaki komadić informacija. Mogli smo preko magistrale poći prema doma no kako su gume na kombiju bile loše nismo htjeli preuzeti takav rizik.
Čekali smo i čekali, pratili obavijesti na HAK-ovoj stranici i kamere na autocesti. Poslije osam navečer već smo počeli razmišljati da odemo spavati te da se ranije probudimo i da onda idemo doma. Poslije devet navečer je došla vijest da bi se autocesta uskoro mogla otvoriti. Nestrpljivo smo provjeravali kamere gdje su trebali biti maknuti znakovi. Bilo smo uzbuđeni kada smo vidjeli ljude koji su počeli uklanjati znakove. Mogli smo ići kući!
Krenuli smo prije deset sati i oprezno prolazili dijelove autoceste gdje je još uvijek puhala jaka bura te gdje je bilo oko metar snijega na cesti. Zapusi. Benzinske postaje i odmarališta su bila puna kamiona i auta koji su čekali povoljnije uvjete za vožnju. Prolazak kroz Sv. Rok je bio osobito zeznut zbog jakog vjetra te smo se tamo vozili oko 40kmh.
Nakon toga je sve bilo lakše. Oko tri ujutro smo se vratili u Varaždin i cijeli ovaj čumez od vikenda je završio. Posao me čekao ujutro. Zaspao sam jako brzo, no budilica je također prebrzo došla. Sezona trčanja je ovime i službeno počela. U ovom trenutku pravda da za 2+2 štafete još nije izvojevana, autocesta je otvorena u oba smjera za sve skupine vozila, a život ide dalje. Nova druženja, nove utrke i nove uspomene koje ćemo prepričavati za koju godinu. Ovo je sigurno bila jedna za pamćenje.
