Life’s battles don’t always go to the stronger or faster man. But sooner or later, the man who wins is the man who thinks he can – Vince Lombardi
Alarm se oglasio u 7 sati. Ugasio sam ga i okrenuo se na drugu stranu. Nisam bio još spreman ustati se. Jučerašnja utrka u Frkanovcu ostavila je svoj trag i osjećao sam to u mišićima. Konačno sam se ustao oko 8 sati jer smo je sinoć dogovorili da ćemo oko 9 krenuti prema startu Boroša, prema glavnom trgu glavnog grada. Doručkovao sam bananu i Oreo kekse. Pravi doručak sportaša. Nije bilo vremena za više, ali to mi je bilo zasitno.
Kada smo došli na start utrke tamo je već bilo dosta ljudi koji su se razgibavali, rastrčavali ili odmarali. S obzirom da mi je ujutro falio onaj osjećaj da danas idem trčati sada je definitivno bio tu. Prvo smo utovraili svoje ruksake u kombi koji će ih dopremiti na cilj – Sljeme i krenuli se i mi sami rastezati i zagrijavati. Sunce je bilo jako te su temperature bile već oko 20 stupnjeva. Ubrzo smo i krenuli i to odmah u brdo.
Pucanj koji je označio početak utrke uzbudio je nekoliko pasa koji su trčali s svojim vlasnicima tesu ih oni pokušavali smiriti u tim početnim trenucima utrke. Ana i ja povukli smo naprijed te počeli prestizati natjecatelje. Početni dio staze prolazio je dijelom grada koji zovu Nova Ves te je bila vrlo lijepa za trčanje zbog hlada kojeg su nudile okolne zgrade.
Izbili smo na otvorenu aveniju na kojoj više nije bilo toliko hlada. Još uvijek sam pratio Anu te mi je njezin tempo odgovarao. Buff mi je već je bio mokar što od znoja s ruke oko koje je bio omotan što od znoja kojega sam brisao s čela. Nakon kilometra skrenuli smo desno gdje je počeo blagi dugi uspon. Na jednom dijelu nagib se povečao što je značilo smanjenje brzine i oslanjanje na snagu.
Čekala se okrijepna postaja koja je trebala biti kraj tunela. Gdje god to bilo. No izdržali smo i do nje. Voda u pravilnim dozama je uvijek oke, a jo više neko voće za grickanje. Nažalost opet ga nije bilo kao niti na Hendrixu. Uzeo sam keks kojega sam polovicu strpao u usta isprao s dva deci vode. Pred tunelom je bilo dosta trkača koji su se, samo mogu nagađati pripremali za start kraće dionice utrke. Nakon izlaska iz tunela ušli smo u šumski dio utrke koji je nudio mnogo hlada stvorenog od drveča. Prošli smo mali dio asfalta kojega je nakon stepenica zamjenila zemljana podolga.
Iako su se moji prijatelji dvoumili ja sam na ovaj event uzeo tenisice za cross što je odgovaralo terenu po kojem smo počeli trčati. Na šumskom terenu uvijek možemo doći u doticaj s blatom što je bilo i u ovom slučaju. Neki djelovi staze su bili dosta blatnjavi. Trčali smo koliko smo mogli te je trčanje u većem dijelu zamjenilo hodanje. Čak i oni koji su trčkarali po stazi nisu bili brči od nas brzih hodača. Druga okrijepna točka je bila postavljena na raskrižju asfaltne ceste i planinarskog puta po kojem smo “trčali”. Ana se izgubila negdje iza mene iako sam se nekoliko puta okretao da izvidim di je nestala.
[youtube https://www.youtube.com/watch?v=iorTi-PUXXy4&w=560&h=315]
Došlli smo pred sam kraj utrke. Oko 12 km sam počeo ponovo trčati nakon što sam dobio pobudu u cheer zoni. Sada je slijedo onaj zanimljivi dio, 400 metara vrlo strmog uspona koji se nalazio na djelu gdje operiraju žičare. Ovdje su svi hodali, iako mi se desilo da sam prošao jednog trkača svojim tempom brzog hodača.
Nakon žičare ponovo sam počeo trčati kako bih u sprintu utrčao u cilj. Podloga mi nije baš odgovorala ili je to bio odgovor mojih nogu na uspon koji je proživio. Bez obzira na sve bio sam sretan, em što je utrka bila gotova em što se nisam preforsiro do stanja gdje bi mi trebala hitna medicinska pomoć. Rezultat nisam čuo niti mi u tom trenutu nije bio bitan. Ubrzo se pojavila i Ana te smo otišli na zasluženi grah.
