Nakon laganijeg tijedna što se tiče trčanja, konačno je došla nedjelja. Tako dugo očekivana nedjelja. Danas se održavao Crazy Hill trail i to peti po redu. Cijelu zimu smo se nabrijavali na njega i sada je konačno bio tu. Nisam imao dileme u čemu ću trčati ovu utrku te sam svu odjeću pripremio već većer prije.
Došli smo oko pola 10 u Ludbreg te obavili prijavu. Otišli smo do auta da se presvučemo i obavimo zadnje pripreme. Do mene je doaša prijatelj Nikola koji se također počeo baviti trailom (ne u toj mjeri kao ja) te sam bio u čudu kako se transformirao. Predamnom je stajao drugi čovjek (i tijelom i duhom). Ostalo je još malo vremena do početka utrke te smo se približili startno – ciljnoj prostoru. Krenulo je tradicionalno naslikavanje prije starta cijelog našeg kluba.
Nisam ni primijetio, ali stao sam s krive strane startne linije te sam zapravo bio na začelju. Kada smo startali krenulo je probijanje kroz gomilu. Uska grla su ne nalazila na blagom spustu te mostiću koji je vodio na Otok mladosti odakle je krenula prava utrka.
Nisam se htio zalijetati te sam išao nekim svojim tempom. Staza je bila dobra. Došli smo do prvog jačeg spusta preko livade gdje sam išao brzo prema dolje. Na traktorskom putu koji se nalazio u jarku bilo je malo blata no ništa zabrinjavajuće. Slijedilo je odvajanje dvaju trasa, 17 km lijevo 34 km desno. Nakon skretanja počeli smo lagano uzbrdo sve dok nismo došli do ceste.
Oko osmog kilometra bila je prva okrjepa. Zaustavio sam se da popijem sokić. Krenuo sam snažno dalje za trkačima koji su me prestigli dok sam se osvježavao. Kako smo formirali skupine tako sam u daljini vidio neku plavušu kovrčave kose. Podsvjesno sam si postavio cilj da je dostignem. Cestom kojom smo trčali je na par mjesta bila vrlo brza te se nisam šparao na spustevima.
Vrludali smo tako bregima gore dolje. Oko 12-13 km smo trčali šumom kaj je odisala na svježi medvjeđi luk. Htio sam stati i ubrati par komada, no nije bilo vremena, jurio sam svoj cilj. Uranjeno proljeće ove godine izazvalo je i ranije cvjetanje flore.
Kako smo se iz šume ponovo prebacili na cestu tako je počeo i veliki uspon. Jedan od težih na putu do druge okrjepne postaje. Moja meta je bila ispred mene udaljena nekih 200- 300 metara. Odlučio sam ovo brdo odraditi taktički: kada je nagib porastao do 13% kako je bilo napisano na znaku prešao sam na ubrzano hodanje uz breg. Nisam se toliko umarao, a činilo mi se da sam dostizao trkačicu ispred sebe koja je izvodila lagani shuffle.
To je bila borba za svaki metar i ja sam je dobro vodio. Prošli smo par šumaraka i skoro pa da sam je dostigao. Kratili smo poljski put preko livade te došli na cestu koja je označavala da je druga okrijepna postaja jako blizu. Trčali smo kilometar-dva zajedno sve dok nismo došli do uspona na gdje se nalazila postaja i najviša nadmorska točka koju ćemo taj dan dostići.
Na usponu do postaje sam je dobio, no predugo sam se zadržao na okrjepnoj postaji te je ona povela grupu dalje u brdo. Brdo se ubrzo pretvorilo u proplanak te smo nakon njega krenuli u poniranje grotlom. Brz spust koji je imao poguban utjecaj na koljena i sve mišiće. Bio sam među zadnjima jer sam usporio prilikom spusta što je utjecalo na moju poziciju.
the way home
Promijenili smo smjer i kretali smo se natrag prema Ludbregu. Makadamska cesta te privremeni prijelaz u šumu te jedini prijelaz preko potoka ove godine. Preko livade uzbrdo te ulazak u selo. Opet makadamska cesta koja vijuganjem skriva što se nalazi ispred. Grupica koju sam pratio lagano mi je bježala. Još sam trčao, no oni su trčali brže.
Cesta je bila dugačka i kao da joj nije bilo kraja. Sjetio sam se ovog dijela od prošle godine i spajanja makadamske ceste s asfaltom (Nikolin jarak). Brojio sam kilometre do slijedeće okrijepne postaje. Ona je bila na kraju asfaltne ceste. Opet sam bio sam. Hladan vjetar glasno je zahukao. Trkači su bili ispred i iza mene, no ovo je sada bila solo utrka. Samo ja protiv samoga sebe. Sat je pokazivao dobro vrijeme. Bio sam zadovoljan, no okrijepna stanica je bila na kraju ceste.
Valovita cesta kojoj nije bilo kraja. Počeo sam u glavi pjevušiti pjesmu “Ima jedna duga cesta”. U daljini sam vidio konkurenciju, moj cilj se sve više udaljavao. Bilo je još snage u meni te sam zadržavao postojan ritam. Kada smo došli na zadnje brdo prije okrijepe malo sam prohodao te nastavio lagano trčkarajući. Okrijepa mi je dobro došla: banana, voda, sokić. I idemo dalje! To je to. Kraj je za manje od 8 km!
slow crawl
Počeo sam hodati u šumu udaljavajući se polako od okrijepe. Počeo sam lagano trčkarati. No to trčkaranje nije dugo potrajalo. Nešto je puklo u meni. Gornji dio tijela je htio ići, no doljnji dio je povukao ručnu kočnicu. Ponovo sam hodao. Pa malo trčkavao.
Staza ravna i suha – je hodam. Zaustavio sam se uz stazu te potegao izotonika kojeg sam nosio u ruksaku. Prolazeći trkač me pitao da li sam ok. Odmahnuo sam da jesam. Tada me dosta ljudi počelo dostizati. Svakih par minuta netko mi je bio na leđima. Bilo je tu još malo uspona kroz šumu kojega su svi hodali pa tako i ja. Po mislima mi se počela motati mrzla piva.
Niti spustevi me nisu mogli natjerati da trčim. Pokušavao sam lagano trčkarati nizbrdo da što manje udaram stopalima o tlo. Pojavila se tupa bol koja je dolazila iz ključne kosti koju sam slomio prije dvije godine. Ono što sam ignorirao večinu utrke sada se na kraju vratilo da me proganja. Bol je bila otupljujuća i demoralizirajuća te jedan od razloga zašto sada nisam trčao.
Na kraju sam se spustio trčkajuči do zadnje ceste i zadnjeg kilometra. Dostigao me kolega trkač kojeg sam upoznao na zimskoj brdskoj ligi Ivanščica. Bodrio me da podignem tempo. Nevoljko sam na to pristao te smo zajedno došli do cilja. U cilju me dočekao Žarko koji je trčao trasu od 17 kilometara. Vrijeme je bilo 15 minuta bolje nego što sam predvidio (3:44) što me malo utješilo.
Naručili smo pivu i gledali kako dijele nagrade najboljima na manjoj stazi. Za 20 minutta utrku je završila Mišela, a 10 minuta iza nje došao je i Nikola. Ledeni vjetar puhao je sa sjevera. Tresao sam se. Ne znam jel od vjetra ili su mi se mišići počeli grčiti. Ovo je bio dobar test fizičke spremnosti za ovu sezonu. Nisam još spreman za ovakve izazove no biti ću spreman do slijedeće godine. Sezona trailova i urka je otpočela i biti će jedna od najboljih do sad i najzabavnija! 🙂
