Bilo je to jedno lijepo nedjeljno jutro. Dan prije iako je bio također lijep i sunčan kojeg sam samo promatrao iz horizontalnog položaja s kauča. Razlog tome je bio izlazak u petak koji je prošao vrlo dobro, ali moj organizam se odučio od takvog načina života pa je kazna sljedila. Preznojavanje, osjećaj povračanja i ostali simptmi vezani uz alkoholizam. Naravno nije pomoglo da sam zaspao na kauču. Onom neudobnom kauču od kojeg me uvijek boli vrat.
Većer prije sam isplanirao kaj sve trebam utrpati u ruksak te sam se probudio u 7 sati kako bih uspio dovršiti sve pripreme. Oko pola devet sam krenuo prema mostu gdje smo se dogovorili da ćemo se naći. Stigao sam ćak par minuta ranije te me je tamo već čekao suputnik Borna. Malo smo pričekali dok nam se nije pridtužio i Goran te smo krenuli do prvog punkta (Pušćine) ujedno i mjesta sastanka s ostatkom ekipe (Ana i Bojan). Prijavili smo se te krenuli prema slijedećem punktu, Macinec.
Krenuli smo entuzijastično te nam mali povjetarac koji je puhao iz smjera jugozapada nije predstavljao neki izazov. Tempo nam je bio vrlo brz i kretali smo se prosjećnom brzonim od 25 kmh. Na nekimi postajama ljudi se posebno potrude te na punkt donesu neki domaći kolač ili slasticu za okrijepu. Tako je bilo na punktu Donji Mihaljevec gdje sam se poslužio domaćom orahnjačom. Začudo nitko od mojih drugova po sicu nije bio tako oduševljen tim slasticama. Sreća je kažu u malim stvarima. Meni su ovu nedjelju bile te slastice.
Kretali smo se prema zahtjevnijem dijelu puta i slijedećem punktu, Lopatnec. Pošto sam rodom iz brdovitijeg kraja ovaj dio mi nije predstavljao poseban izazov već je probudio meni malu radost. Za svaki uspon tu je bio spust koji predstavlja jedinstveni užitak. Ekipa je bila u formi te smo brijegove jednostavno pregazili.
Spustevi prema slijedećem punktu Štrigovi, su posebno zabavni jer se mogu dostignuti vrlo visoke brzine. Ovaj dio cijele rute je meni osobno nadraži baš zbog tih velikih brzina. “Letjeti” tako kroz procjetalu prirodu je veliki užitak. Ostatak trase koju smo vozili je više manje ravna bez većih uspona te nije toliko zanimljiva. Ipak nako Štrigove polako smo krenuli prema Sv. Martinu na Muri, najsevernjoj točki naše rute te Murskom Središću punktu koji je najbliži slovenskoj granici. Tamo smo malo počinuli te okrijepili se uz rijeku Muru.
Dalje su slijedlile samo nizine te punktovi Podturen, Domašinec, Donji Kraljevec. Tu smo se već malo razdvojili te se ekipa rastepla. Goran i Ana su svojim tempom ostali u pozadini dok smo Bojan, Borna i ja stisnuli pedalu i požurili se malo. Bojan je stisnuo malo jače te ga nismo vidjeli do punkta Orehovica, predzadnje točke naše trase. U Domašincu nam se pridružio jedan mladi vozač koji je prvi put vozio BIMEP te je trebao vodstvo nas iskusnijih. Kada smo došli do donjeg Međimurja vjetar je zaoštrio te je počeo puhati u divljim zamasima. Rekli smo da nas to neće omesti te smo nastavili put prema punktu Sveta Marija gdje smo dobili mala osvjeđenja u obliku domaćih klipića. Vjetar nije stajao niti kada smo se vozili prema punktu Donja Dubrava te najistočnijoj točki trase Kotoribi. Kotoriba je također i mjesto najbliže madžarskoj granici te smo mogli biti ponosni da smo se vozili od granice s Slovenije do granice s Madžarskom.
Nakon ovog punkta slijedio je pravi zadatak. Voziti skoro 20km do slijedećeg punkta s pečatom. I to većinu puta s vjetrom u prsa. Mislim da je ovo bio najteži dio puta jer smo ovdje potrošili dosta energije kako bismo prkosili neumoljivom vjetru. Ali konačno je došao i taj Prelog do kojeg smo se krvavo borili. Naš bezimeni mladi vozač nas je napustio te je bilo na Borni i meni da dovršimo zadatak. Slijedeći punkt, Orehovica je bio udaljen “samo” 9km no pošto smo se kretali prema zapadu vjetar nas je usporavao na svakom koraku.
Na ovoj dionici se pojavio onaj famozni zid koji svaki sportaš mora premostiti kako bi postigao svoj cilj. Počele su spike od zvijeri koja pokazuje svoje zube po zadnji put te kako će ta ista zvijer uskoro biti uspavana. Došavši do punkta Orehovica sastali smo se s ostatkom ekipe te dobili svoj predzadnji pečat. Vremena je bilo malo te smo krenuli na naš zadnji juriš prema cilju.
Moral se popravio jer vjetar nije puhao tako jako ili nam se samo tako činilo. Požurili smo se prema Čakovcu kako bismo došli na zadnji punkt u zadanom vremenu. Konačno smo dobili zadnje pečate te naša avantura zvana BIMEP 2016 je završila. Diploma je bila popunjena a misija ispunjena. Ova borba protiv sila prirode te protiv onog malog glasića koji se s vremena na vrijeme javljao te govorio kako treba odustati je konačno bila gotova.
Kad se na kraju sve zbroji i oduzme možemo biti zadovoljni postignutim iako mi je moral ubio vjetar zadnjih 50km. Falio mi je osjećaj zajedništa koji smo imali kao ekipa prošlih godina kada smo iskušavali iskušavali svoje granice te otkrivali nove punktove diljem Međimurja. Možda starim ili je sam samo sentimentalan za starim vremenima koja se iz sadašnje prespektive čine vedrijima. Reko sam da neću više voziti ovakve ultramaratone, ali ako uspijemo nekako revitalizirati i oplemeniti ovaj event do slijedeće godine možda, samo možda promijenim mišljenje.
