running_event

collecting stones

mind games

Trening za ovu utrku je bio daleko od idealnog, jako, jako daleko. Nakon Vučka slijedilo je dugo toplo ljeto i puno vrućine. Vrućina koja je dovodila do ludila. Gravel u Čazmi sam završio bolestan kao pas, a Salzkammergut trophy mi nije donio neko preveliko zadovoljstvo mada sam ga uspješno završio ispod šest sati. Moj se trening više manje sveo na puno bicikliranja, nešto treninga snage, malo planinarenja i još manje trčanja.

Pred sam kraj ljeta došle su neke utrke koje su mi podigle volju za natjecanjem, ali sam se brinuo da nemam dovoljno kilometara u nogama. Redovni odlasci fizioterapeutu su mi pomogli da rješavam probleme s bolovima u lijevoj nozi. Nisam se želio dovesti u stanje u kojem sam bio pred ovogodišnju Istru. Trebao sam biti odmoran i opušten. A ne napet i umoran.

ITB je ušao u kroničnu fazu i trebao sam to što prije sanirati. Radio sam što sam mogao, svakodnevno istezanje i što manje napornih i bolnih aktivnosti. No bol se promijenila, nije to bila ona stara poznata bol. To je bilo nešto novo.

Na Ogulinu sam vidio da mogu trčati dulje distance, samo moram prilagoditi tempo i povećati unos hrane tijekom utrke. Nakon te utrke vrijeme se promijenilo i otkazali su mi Gravel utrku na Papuku. Bio bi mi to jako dobar zadnji trening za ono što slijedi, no kiša je bila jača.

I got a heart full of pain, head full of stress
Handful of anger held in my chest

– Linkin Park – Nobody’s listening

Tjedan koji je slijedio bio je pun sporadičnih padalina i pribojavao sam se da će mi otkazati trail zbog snijega koji je pao tijekom vikenda. Nema utrke, nema ni šanse za UTMB sljedeće godine.

Vrijeme se sredinom tjedna počelo proljepšavati i sve je ukazivalo na lijepu utrku, no bez obzira na sve, organizator je aktivirao “cold weather kit” što je značilo da moramo sa sobom nositi više opreme. Ništa na što se nisam već navikao ove godine.

Jedina briga koja mi je ostala su bili dogovori oko polaska za Sloveniju koji su me dovodili do ludila. Više sam se stresirao oko toga nego oko same utrke. Konačno je došao i dan polaska. Vožnja do tamo je prošla jako dobro i zaobišao sam najveću gužvu oko Ljubljane prečacem lokalnim cestama s puno kravica po poljima.

Došao sam u Mojstranu u petak popodne te obavio check-in u apartman i otišao se prijaviti na utrku u Kranjsku goru. Pripremio sam si  posljednju večeru i odmarao sam (kako i treba biti) čekajući ostale da dođu.

Probudio sam se ujutro u 5 sati da si skuham kavu i da pojedem svoj standarni doručak. Antun i Goran su se uskoro također ustali i oko 6 sati krenuli smo do starta utrke – Bled.

red za wc 🙁

Došavši na mjesto događaja naišao sam na veliki red za wc. I tamo sam proveo ostatak vremena do starta. Note to self: 25 minuta nije dosta za doći na start. 😀

see you at sunrise

Krenuli smo u točno sedam sati. Lagani korak koji se pretvorio u lagani trk. Preko 400 nas je bilo na startu. Bilo je oblačno i sunce se jedva probijalo kroz oblake kada smo trčali laganim usponom oko jezera. Na jednom od početnih zavoja vidio sam Antuna i Gorana.

Buff je bio prvi koji sam skinuo, a slijedile su rukavice. Uskoro sam počeo skidati i jaknu u kojoj sam startao. Na petom kilometru (Podhom) bio sam na 250 mjestu. Bio je to dobar početak. U jednom trenutku smo s asfalta skrenuli na makadam i naposljetku na singlicu koja nas je vodila pastirskim putevima. Vidjeli smo čak i bijelog konja koji je stajao desno od putića kojim smo prolazili.

jutarnje buđenje

Sunce je sramežljivo provirivalo iza oblaka i davalo lijepe vizure za uživanje dok trčimo. Tempo su nam prekidala mnoga pastirska vrata kroz koja smo prolazili.

negdje na sedmom kilometru

Ubrzo nakon svih tih pastirskih putića ušli smo u šumu, a u njoj se nalazilo puno izvora i vodopada. Bilo je to prekrasno područje koje bih ponovo htio posjetiti.

Nakon vodopada slijedio je spust prema prvoj okrijepnoj postaji, došli smo do makadama i konačno asfalta, ovdje je bilo par kilometara laganog ravnog trčanja do okrijepne stanice, bio sam dosta brz… možda i prebrz.

U Žirovnici su me očitali da sam na 192 mjestu što je bila fina pozicija nakon skoro 15 kilometara. Utrčavali smo u dvoranu / hodnik gdje se nalazila okrijepa. Ovo bi se mogla opisati kao najgora okrijepna točka ikad. Stol s okrijepom je bio postavljen u dva metra hodnika dok su s lijeve strane bili postavljeni stolovi gdje su trkači s dulje staze podizali drop bagove. Izborio sam se za dva paradajza, kolu i izotonik kojim sam napunio jedan od flaskova.

Nakon okrijepe slijedio je breg, prvo jaki uspon i jaki spust pa onda par kilometara uspona. Krenuli smo prema Stolu.

shit…. a ja sav u crvenom :/

Dizali smo se kroz šumu i počeli sve češće dostizati trkače s najdulje staze. Sjećam se da je bilo dosta tehničkih dijelova, gdje propuštam neke brže ljude. Tehnički teren mi nije odgovarao, a znam i sam da nisam baš trenirao kako sam htio. Bez obzira na sve, u tom svježem stanju do sljedeće okrijepne stanice na 28. kilometru, uspio sam skočiti za još 13 mjesta i sada sam bio na 179. mjestu.

take me higher

Okrijepna točka Valvazor – dom podno Stola. Ulazim u šator i odmah se osjeti razlika u temperaturi. Vlada metež. Neki ljudi izlaze neki ulaze. Prvo se rehidriram kolom i izotonikom prije nego sam krenuo s krutom prehranom.

Paradajzi, krastavci, kruh i banane je ono čime sam se opskrbio. Slijedio je pohod na 18,5 kilometara udaljenu Golicu. Malo neugodno iznenađenje, ali to je tako jer ne idemo na sam vrh.

Kako odlazim s okrijepne stanice montiram rukavice na ruke. Postalo je malo hladnjikavo, a moram spriječiti gubitak previše topline. Ne smijem trošiti energiju na grijanje. Ona je potrebna drugim sustavima.

Kratak spust pa jači uspon po serpentinama i singlici. Pazim na unos hrane i stalno gledam na sat, unos hrane je najbitniji dok se uspinjemo. Već sam 4 sata bio na stazi. Razina energije je bila postojana, no to se sve može promijeniti u trenu.

Vrhovi su bili magloviti, a tu i tamo su se pojavljivala malo polja snijega. Na 36-om kilometru dotakli smo “vrh” na 1800m nmv. Bilo je hladno je i puhao je vjetar. Na prohladnom proplanku se spajamo s trkačima koji trče 50km te više ne znaš tko je tko. Valjda su ovi malo svježiji s kraće staze.

Datulje sam trošio sam tak. Svakih pola sata jedna-dvije. Kako smo prešli proplanak, kreće zeznuti spust kroz borovinu, blatnjav i kamenit nakon kojeg slijedi kamena trčljiva stazica.

Pred samu Golicu su na makadamskoj cesti su bile krave i mi ih zaobilazimo s desne strane. Još malo makadama i sada da bude tak do Golice, ono figa, uspon najjači koji su mogli naći. Piše na znaku Koča na Golici 30 minuta. Naravno da sam mogao ovo očekivati, prisjećajući se Cerja s 100 milja UTVV-a. Okrijepna je uvijek na nekom brijegu. Koča na Golici se nalazila na 1570m nmv.

Kako se veremo zadnje metre opazio sam curu koja je tamo snimala. Mislim si “Jel to Ana Čufer?”. Misao mi je pobjegla kada sam prišao stolu s okrijepom. Trebalo mi je 7h za 46 kilometara. Nije baš idealna situacija, no prešao sam većinu uspona. Drugi dio će biti brži. Bio sam na 187 mjestu jer mi je na skliskim spustevima naprijed pobjeglo osmero trkača.

Kada sam obavio dugotrajno hranjenje pri izlasku s terase doma opet sam vidio tu curu kako snima i naravno da sam je morao pitati “Da li si ti Ana Čufer?” I bila je! Ona je prije trčala za Salomon u Golden trail world series ekipi i bila je jako dobra u downhillu. Baš ono što je mene čekalo.

downhill delights

Od Golice do Dovja je bilo 14,5 kilometara. Ako dođem do Dovja znao sam da će dalje ići lakše. Prvi dio spusta je bio dosta tehnički zeznut. Isto tako singlice su uske. Dostižemo sporije s kraće staze kao i one s duge staze. Drž nedaj situacija.

Susrećemo se s trkačicom koja je trčala najdulju stazu. Komentirala je kako smo blagoslovljeni što možemo na ovaj način iskusiti prekrasnu prirodu Julijskih Alpa. Složio bih se s tom tvrdnjom. Nakon tog jakog uspona izašli smo na proplanak gdje se puno ljudi odmaralo na travi. Okupani popodnevnim suncem uživali su u pogledu.

Preko proplanka i strmije livade po tehničkom stazi sam se spustio na laganu makadamsku cestu. Jurio sam prema Dovju, htio ili ne htio. Usput sam i riješio problem s trbuhom koji me mučio cijelu utrku.

Ulazim jako u Dovje, no na spustu sam pao za 24 mjesta i sada sam se nalazio na 211. mjestu. Ova okrijepna stanica bila je postavljena ispred vatrogasnog doma, na kojoj opet jedem paradajz. Vidim puno umornih ljudi i njihove supportere koji ih uslužuju.

Prilikom punjenja tekućine u flaskovima pričam s hrvatskim trkačem koji je trčao utrku od 120 kilometara. Slažemo se oko toga kako su paradajzi super, a izotonici baš i ne. Kako sam malo skurio noge prilikom spusta u Dovje nastavljam dalje laganim korakom po asfaltu. Prolazimo kraj crkve i onda upri desno gore u brijeg.

Čija muter švarcen vunen štriken

Još imam snage i vučem u breg. Slijedila je trčljiva singlica prije nego smo se spojili na biciklističku stazu na kojoj smo proveli oko šest lijepih kilometara. Šteta što mi noge nisu bile toliko svježe. No bez obzira na umor natjerao sam se da trčim.

most preko kojeg prolazi bic. staza

Ako nećeš sad kad buš? Lagani tempo. Koliko ide. Pauze svakih 200, 300 metara. Trčim prema osjećaju, pazeći na disanje i otkucaje srca. Brojim kilometar po kilometar. Malo prije zadnje okrijepne stanice opet se spajamo s trkačima s kraće staze. Od nekih sam čak i brži.

Okrijepna stanica Gozd Martuljek, 202 pozicija što bi značilo da sam pretekao čak devet trkača na ravnici. Konačno, ponovo kola. Slijedi malo trčkaranja pa upri u oštri uspon. Krećemo se sporo jer su na čelu kolone dva trkača s najdulje staze. Nakon 200m dolazimo na široki asfalt.

Sunce je u zalasku. Žurnim korakom hitam po asfaltu, još samo manje od 7,5 kilometara. Pred laganim zadnjim usponom opet smo naletili na stado krava koje je mirno bivalo uz stazu. Počinje i zadnji spust.

pogled s zadnjeg brega

Počinjem malo agresivnije prolaziti natjecatelje jer osjećam da mi je ostalo još snage, a cilj sam mogao dotaknuti. Staza je valovita i korjenasta. Prolazim dosta natjecatelja. Izlazimo iz šume i ulazimo u Kranjsku Goru. Vrludamo po mjestu i pred cilj smo imali zadnji uspon – stepenice. Hop, hop, hop. Nije to ništ. Kidam nalijevo prema cilju. Sprint prema cilju u stilu Zacka Millera.

Pobjeda!

I tako nakon 12 sati i 17 minuta završio sam još jednu poučnu utrku. Utrku koja je imala svoje uspone i padove. Nikada nisam pomislio da je neću završiti, ali bilo je trenutaka kada sam pomislio “zar baš moram?” Držao sam se principa koje sam koristio na već mnogo prethodnih utrka, a ustrajno sam ih provodio tokom cijele utrke jer sam znao što mi je cilj. Znao sam i što će se dogoditi ako neću.

Bio je to dobro zatvaranje sezone dugoprugaških utrka. Nisam se nadao ovakvoj sezoni, ali moraš prihvatiti ono što ti život ponudi i to najbolje iskoristiti. Vidjet ćemo što donosi sljedeća sezona.

won the battle, but lost the war

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *