solo leveling
Nakon Juliana Alpsa slijedilo je jedno čudno razdoblje za mene. Trebao sam se ponovo naći. Više nisam bio trkač (koji sam bio prije), bio sam sve samo ne to. Zeznuto je to kada svoju identitet poistovjetiš s onim što voliš najviše na svijetu. I onda više to nisi. Tko sam ja zapravo?
Trebao sam se izvući iz ponora u koji sam pao i nitko mi nije mogao pomoći u tome. Dan po dan. Trening po trening. Osluškivao sam što mi je tijelo pokušava reći. Greške su se radile usput, ali to je bila cijena istraživanja. Trebalo mi je dosta strpljenja da dođem u neko normalno stanje. Samo me disciplina mogla izvući iz ove situacije. Da bol ode i da ponovo nađem svoj mir.
Put do oporavka nije gotov i to je proces koji još uvijek traje…
this is snake, kept you waitng huh
Teren u Vrhovcu bio je sočan, a vrijeme hladnjikavo (Ipak je još trajala zima). Ovo je bio jaki kontrast uvjetima koji su vladali prethodnih godina. Promjena termina čini čuda. Odabrao sam duge lagane tajice i kratke hlačice da se ITB ne prehladi.
Brz start s spustom po makadamskom putu kojim ćemo se i vraćati. Prvi kilometar 4:19 min/km. Trebao bih malo prikočiti. Držim svoj tempo i brzo dolazim do prve kontrolne točke na petom kilometru i prve okrijepe. Uzimam mandarinu i polako napredujem dalje.
Slijedio je blagi uspon pa spust kroz blatnu šumu i skliske singlice na kojima dosta kočim. Opet sam malo skrenuo s staze na onom istom mjestu kao i prošle godine. Samo me vuče u taj breg.
Izlazim na ravni i brzi makadamski dio gdje se pokušavam riješiti potjere. Prvih desetak kilometara je doslovce projurilo te dolazimo do spoja s kratkom stazom kao i druge okrijepe na 11. kilometru. Izbor je širok, a uključuje i rakiju te još par žestica.
Jedan od interesantnih dijelova staze je bio ultra blatnjavi spust gdje prolazim par ljudi među kojima je bila i cura koja je komentirala da je ostala bez riječi. Na kraju spusta bio je potok za preskočiti (ili ugaziti). “Šljap šljap” – čulo se na kratko pa upri u breg.
Šteficu sam vidio na kontrolnoj točci kod vjetrovite crkve na brijegu (15 kilometar). Izgubio sam je na asfaltnom spustu. Ponovo ulazimo u šumu gdje sam osjetio lijevu nogu i novu čudnu bol. To nije bio dobar znak.
Opet sam sustigao Šteficu na sljedećem asfaltnom usponu i komentirao kako su samo još samo dva brijega do kraja (cca). Ta dva brijega su brzo prošla i u cilj sam utrčao s rezultatom boljim za skoro 4 minute nego prošle godine (2:32:26 na 2:28:27). Povoljniji vremenski uvjeti su pomogli mada mi je forma još uvijek u banani.
age hasn’t slowed you down one bit
Za tjedan dana bilo je lijepo kasno zimsko toplo jutro s neočekivano visokim temperaturama. Bilo je vrijeme za Crazy hill trail. Moja odabrana staza je bila ona srednja od 20-ak kilometara. Početak utrke je bio brz. Dva – tri kilometra sa prosjekom kretanja od 4:30 – 4:45 min/km. Znao sam da se moram šparati te sam već na prvim brdima prohodao.
Staza je bila suha. U puno boljem stanju nego prije dva tjedna. Na desetom kilometru počinje dugi uspon kroz šumu s još jednom šaljivom porukom postavljenu uz stazu. Nakon uspona slijedio je lijepi spust kroz osunčanu šumu punu medvjeđeg luka koji miriše kako prolazim. Spust vodi do mostića i dolazak na makadam gdje malko ubrzavam.
Opet se uzdižem kroz šumu te dolazim na okrijepnu postaju. Ponuda za pet i potpora volontera koji su bili nasmijani i uslužni. Uzimam bananu i kole i letim dalje. Slijedio je zeznutiji dio kroz šumu s puno više blata – zbog čega je i ovaj trail poznat. Negdje pet kilometara pred kraj prolazim kraj klupice s pivom i još jednom šaljivom porukom. Netko drugi će morati popiti pivu.
Na spajanju rekreativne i ostalih staza slijedio je jedan WTF moment. Kolega trkač koji je bio malo ispred mene na početku utrke dolazio je iz smjera najkraće staze. Mislio sam da je negdje fulao. Počeli smo zajedno trčati i tjerao me da trčim brže tih zadnjih par kilometara sve do trenutka kada je stao da se osvježi na plotu kod dede koji je točio gemište.
Slijedio je spust natrag u Ludbreg i lijep kraj ovog (pre)brzog trail. Postignuti rezultat od 2:03:16 je dobar pokazatelj da još mogu trčati i brži tempo.
fox die (aka don’t die, survive)
Nakon tjedan dana vrijeme je bilo puno hladnije. Zemlja je bila natopljena od kiše koja je padala danima prije, ali to nas nije spriječilo da odemo na Krabat trail. Bez razmišljanja sam ponovo sam odabrao duge tajice da se ITB manje buni. Na startu je bilo hladno, ali sam znao da će se to promijeniti kada krenemo. Zajedno su startali natjecatelji s duge i kratke staze što je malo utjecalo na tempo i prohodnost staze u tih prvih par kilometara utrke.
Malo uspona i puno spusta do prelaska preko dotrajalog mosta preko potoka gdje sam malo zablokirao na pola puta. Nisam se još htio okupati. Na početku uspona skidam jaknu koja mi se sada činila kao višak tereta. Konstantni uspon s malo laganih nizbrdica slijedio je do desetog kilometra gdje se nalazila prva okrijepa. Nakon nje nastavljamo u jači upon kroz borovinu.
Usponi se nastavljaju i na 15. kilometru se odvajamo od kratke staze. Skrećemo prema Svetoj geri. Opet ulazimo u magličastu borovu šumu. Što se više penjem kao da se vidljivost smanjuje. Stabilno napredujem i pratim plan prehrane kako bih ostao u optimalnom stanju. Nažalost ruke su mi se smrzle do okrijepne stanice na Sv. Geri. Poslije nje počinje blagi spust i cilj mi je bio da što brže zagrijem ozeble ruke.
Spuštamo se kroz mističnu šumu punu medvjeđeg luka. Kao šumski tepih bilo ga je posvuda. Atmosferu su upotpunili nabujali potoci koji tvore male slapiče kako teku prema dolje.
Neprohodni dio staze počinje oko 30-og kilometra s porušenim trupcima. Zbog toga skrećemo ubrdo gdje skupljam dodatnu visinsku i nakon malo lutanja ponovo nalazim oznake na stazi. Dostiže me grupa od pet-šest trkaća. Prolazimo kroz kosi i skliski teren koji mi uopće ne paše. Grupicu trkača koja me dostigla gubim iz vidokruga i kreće spust prema “močvarnom” dijelu staze. Divlji Žumberak nikad ne razočara.
Konačno dolazim na makadamsku cestu gdje čak mogu potrčati. Sve me živo boli, no tjeram se da trčim. Tempo mi je dobar i u cilj ulazim jako. Mada mi je nakon 2/3 staze utrka počela biti zamorna uspio sam završiti jako i poboljšati osobni rezultat (4:30:29). #littlewins #nijetoništ
You can’t connect the dots looking forward; you can only connect them looking backwards.
So you have to trust that the dots will somehow connect in your future.
You have to trust in something – your gut, destiny, life, karma, whatever.
Steve Jobs
