Još jedna subota, još jedan trail. Ovaj put krenuo sam putem Desinića na čijem putu sam dobio suputnike koji su mi pravili društvo; planinar Borna kojega sam nagovorio da ide, te Sonja i Vanja (za koju se poslije ispostavilo da je vegeterijanka). Nikada prije nisam bio u Desiniću, no GPS na mobitelu mi uvijek pomogne da nađem neko nepoznato mjesto. Ja sam vozio, a Borna je navigirao i intepretirao GPS upute koje je izgovarao moj smartphone.
Pola puta mi je bilo dosta poznato, no druga polovica nakon što smo skrenuli prema Krapini je bila totalna nepoznanica. Što smo se više približavali našem odredištu to su zavoji postali serpenatinasti. Prometa nije bilo toliko koliko sam očekivao te sam cestu svladavao dosta lagano.
Na destinaciju smo došli čak par minuta ranije nego što sam očekivao, te smo imali dosta vremena da obavimo prijave bez pritiska kao i da popijemo kavu prije starta s ostatkom društva koji je došao. Ovo kolo smo imali pojačanja u timu – Vanja koja je trčala dugu stazu. Svi smo bili nabrijani s obzirom da smo se prošlo kolo dokazali drugim mjestom ekipno te smo očekivali da isto ili slično ponovimo ovo kolo. No jedna jaka ekipa pomrsila nam je malo planove.
Startovi su bili odvojeni pa je tako duža staza od 25 km startala petnaest minuta prije kratke (14) i rekreativne (7). Start je bio iz centra Desinića te smo krenuli na znak pucnja iz kubure. Jako dolje po asfaltu prije nego smo skrenuli desno na makadam i dalje kroz livadu prema gore. Ovdje se nisam štedio iako je bio tek prvi kilometar. Uspon je bio malo duži prema šumi. Krenuo sam za nekom curom pa sam je pretekao na to istom usponu. To mi nije bilo dosta te sam dalje napadao. Adrenalim me prejako šupio? Ili je to bio kofein iz kave koju sam popio prije utrke.
Krenuo sam za curom koja je bila iz suparničkog tima i jurio za njom kroz šumu. Na jednom mjestu sam već mislio da ću ju presresti no odlučio sam se suzdržati. Ovo nije moj pace, ovo nije moja utrka. Čak sam kolegi trkaću doviknuo kada sam ga prelazio: “kuda se žuriš”. Znao sam da mi bio se takva samopouzdanost mogla obiti u glavu. Posebno na nepoznatom terenu.
Bilo je toplo te nisam moga držati tempo. Pustio sam prvu curu da odleprša. Pao sam u snazi. Oko trećeg kilometra u šumi dostigla me druga cura. Pratio sam je do prve okrijepne postaje gdje sam neočekivano morao stati. Dečki na postaji su komentirali kako je prošla prva cura. To mi je bilo urnebesno smiješno. Osvježio sam se i krenuo dalje za njom. Otvorila se čistina gdje se mogao vidjeti planinski masiv u daljini. Taj prizor će se ponoviti još par puta u utrci. Pratio sam je kroz šumarke i livade no razlika između nas se povećavala.
Trčali smo po uskoj šumskoj stazici koja je bila dosta potkošena. Nisam gledao direktno no s desne strane sam perifernim vidom detektirao provaliju. Kroz te dijelove sam proletio što brže. Na jedom dijelu se otvorio pogled prema nekoj crkvici na brdu. Iako to nisam priželjkivao, nekako sam znao da ćemo završiti tamo. Kolega iz AK Plitvice me dostigao negdje oko druge okrijepne postaje gdje sam ponovo morao stati. Opet smo počeli izmjenjivati pozicije no oko desetog kilometra dolazimo do podnožja strme ceste koja nas vodi do one ranije spomenute crkve.
Poslije uspona je slijedila još jedna potrebna okrijepa na kojoj su se dečki zezali da stanem na gemišt. Požurio sam dalje nizbrdo po asfaltu pa prema Dvorcu Veliki tabor koji se vidio u daljini. Kroz šumarak smo došli do staze koja nas je vodila direktno prema dvorcu. Na sreću ili nesreću slijedio je spust i to jaki. Zaletio sam se prvih nekoliko stotina metara no prikočio sam nakon toga kako ne bih previše uništio kvadricepse.
Krenuli smo prema odmorištu Grešne gorice prije čega se nalazio još jedan brutalan uspon. Na vrhu se nalazilo zadnja okrijepa. Ošamućen nisam gledao boju tekučine u čaši te sam se polio po rukama i kosi. Osjetio sam miris vina, no sada je bilo prekasno. Do kraja utrke bum mirisal ko pijanac.
Nakon spusta došli smo do dijela staze koji se ponavljao s početka utrke no sada smo išli u suprotnome smjeru. Tu sam zapeo s svim što mi je ostalo. Uskoro smo došli do asfalta te blagog uspona koji se skrivao cilj u dvorištu škole gdje smo obavili prijave. Završno vrijeme od 1:28 h pozicionirao me na 27. mjesto ukupno što je bio povoljan rezultat. Rezultat koji bi mogao biti bolji da se nisam zaletio na početku. Borna je završio svojih 14 km za vrlo dobrih 1:53 h.
Bilo je vrijeme za pive i iščekivanje ostalih članova tima. U međuvremenu saznajemo da smo ukupno treći ekipno (514,71 bod). Pojeli smo i popili te konačno i dočekali dodjelu nagrada. Saša je bio treći u kategoriji kao i Žarko (pa je za njega Mišela preuzela nagradu), a Ivančica i Vanja prva i druga. Nebo se otvorilo dok smo čekali proglašenje ekipnog poretka.
