Napredak se mjeri u sekundama. Nekada i minutama, no nekada samo u tome koliko si gori ili bolji od konkurencije. Uvijek je dobro mjeriti s boljima od sebe. Jer na taj način napredujemo. Napredak može biti skohovit ili minimalan, ali napredak je napredak.
Na brdskoj utrci Ivančica sam prvi put bio prošle godinde, no stazu dobro pamtim od ovogodišnje Zimske brdske lige na kojoj sam bio redovit. Također, staza je prvi segment utrke Ivanec – Grebengrad te je relativno zahtjevna. Napisao sam relativno jer sve ovisi kako startaš.
Došao sam oko 9 sati u Ivanec te sam bez problema našao mjesto za parkiranje iza crkve. Odmah sam uočio Žarka i Mišelu te smo se otišli prijaviti. Naš ritual ispijanja kave pred utrku se nastavio te smo drapili jednu dok smo čekali start. Pokušao sam malo trčkarati te sam prvim korakom shvatio da još nisam u punoj snazi i da ovo neće ići onim putem kojim sam zamislio. No vrijedilo je pokušati.
Krenuli smo u deset te sam na prvim kilometrima počeo grabiti prema vrhu. Nakon prvog kilometra sam imao tempo 4:34 te sam shvatio da ga moram smanjiti kako bih održao optimalnu razinu snage koja će mi biti potrebna za ono što slijedi. Osamsto metara nadmorske visine i lagani nagib koji te polako umara. Konkurenciju sam pretekao na usponu još prije Prigorca, a kada smo došli do križa već mi je bilo teško.
Slijedećih pola kilometara napravio sam konsolidaciju taman do okrijepe koja se nalazila kod Žganog vina. Tuširanje vodom i mali gutljaj čiste izvorske vode mi je malo pomogao. Slijedio je onaj teži dio: devet kilometara makadama. Počeo sam hodati malo prije šestog kilometra taman dok mi je neoprezni start došao na naplatu.
Konkurencija me pretekla oko sedmog kilometra, te je samo odmicala kako je meni kopnila snaga. Pokušao sam zadržati tempo no ozljeda me stopirala da potegnem više i jače. Zadovoljio sam se laganim izmjenama trčkaranja i brzog hodanja. Na drugoj okrijepi sam popio previše soka i vode što je rezultiralo daljnim zaostajanjem iza konkurencije. Dugi spust koji se nalazi oko desetog kilometra sam dobro odradio te sam tu povratio nešto vremena. No nakon njega slijedilo je još tri kilometra neravnog terena.
Bio sam spreman na njega te sam pričuvao snagu za takve situacije. Iako to nije bilo onoliko snage kolik sam želio, znao sam da će kraj brzo doći. Još “samo” par zavoja i to je to. Ono o čemu sam počeo razmišljati tih zadnjih par kilometara je bilo nešto o čemu sam razgovarao s kolegicom trkačicom prije utrke.
O muskulatori i neigrađenosti nekih mišića kao posljedica izbacivanja aktivnosti tipa bicikliranje. Moje razmišljanje je to da sam u zadnjih par mjeseci izbacio jutarnje i večernje bike terapije zbog promjene načina života, što je utjecalo i na trčanje kao primarna aktivnost kojom se bavim. Svečano obečajem da ću to promijeniti u mjesecima koji slijede te da ću barem malo opet početi gaziti pedalu.
Kraj je bio na vidiku. Prošli smo oznaku za dvanaesti kilometar. Pogledao sam na sat te sam si rekao da ako malo zapnem možda potučem prošlogodišnji rezultat. Tako je i bilo. Vruč završni uspon koji je vodio do cilja koji se nalazio kod planinarskog doma bio mi je jedan od najomiljenijih dijelova jer sam konačno mogao isprazniti svu onu energiju koja mi je ostala u zalihama.
Rezultatom 1:21:58 mogu biti zadovoljan jer je za 40 sekundi bolji nego prošle godine, no s druge strane nisam bio bolji od konkurencije te zbog meni nepoznatih razloga sam počeo prebrzo. Ipak nakon svega draže mi je bilo doći trčati, družiti se s ekipom i uživati u našim malim pobjedama. Kako je netko napisao mali pomaci, veliki uspjesi.
