Kod planinarskog doma Kamenitovac sam došao na vrijeme, baš onako kako sam i planirao oko 9 sati. Taman sam imao sat vremena prije utrke. Odmah sam vidio neka poznata lica. Ona ista koje sam sinoć vidio u Prelogu. Došli su i neki za koje se nisam nadao. Pokupio sam paket i pravac auto na preobuvanje u radne tenisice. Tempreatura ujutro je bila bolja nego prošlih dana i činilo mi se da puše mali sjeverni lahor. Mažem se magnezijem po umornim nogama. Sjetio sam se one situacije s Samobor traila gdje sam se isto namazao s sličnim preparatom pa su me noge pekle. To se ovaj put nije dogodilo.
Nisam imao baš neka očekivanja za ovaj trail jer mi ovo biti četvrti dan uzastupnog trčanja i največa dužina u zadnji par tjedana. Krenuli smo točno na vrijeme jurišom nizbrdo. Potpora navijača je nešto što rijetko viđam na trail utrkama, ili nisam to doživio predugo. Skoro kao na UMTB-u dok smo poletili. Malo ubrzavam na početku da se izvučem iz gužve no ne žurim za prvom grupicom trkača koja odlazi naprijed. Nisu toga vrijedni. Ima vremna za utrkivanje. U tih prvih stometara osjećam i koliko su mi noge teške. Valjda će biti bolje dok se zagrijem.
Trčkaram za nekom curom te samo pratim tempo. Prvi kilometar pretežno prema dolje, markacije ok i jurimo malo gore malo dolje. Hodam na jačim usponima jer su mi moge iako sada zagrijane još bile umorne. Na 5,5 km prva okrijepna na vrhu nekog uspona po asfaltu. Uzimam samo vodu. Primječujem trkača u bijelom ispred nas. Neki stariji gospodin i ja smo imali sličan tempo. malo nakon okrijepne skrečemo na livadski put gdje fulavam stazu za parsto metara i dostiže nas trkač iz pozadine.
Opet malo trčkaranja gore-dolje-lijevo-desno. Sjećam se da je bio neki blagi uspon gdje sam ja hodao i dostigao onog prije spomenutog trkača u bijelome. Kad ono netko koga znam. Pratim ga kojih kilometar. Znam da smo se tu i tamo malo gubili jer su oznake bile negdje jako rasštrkane.
Nekako smo se našli nas pet koji smo trčali zajedno cijelo vrijeme, među nama je bila i prva žena. Izmjenjivali smo pozicije i laganu priču. Na drugoj okrijepi (cca 8km) sam uzeo premalo toga od ponuđenog. Samo čašu kole,(i budala si mislim pa mogao sam barem bananu uzeti). Ajde uskoro će i slijedeće okrijepa – oko 13km i još sam cuclao svoje zalihe vode iz soft flaska.
don’t die, survive
– Capitan Levi
Zajedno smo manevrirali kroz šumske staze koje su vodile uz sada skoro isušeni potok, malo na jednu stanu, malo na drugu. “Jel vidi tko oznaku?” je bilo često postavljeno pitanje. Na 11 km sustižu nas prvi trkači s kratke staze, taman prije odvajanja. Na 12, 5km osvanula je prijeko potrebna okrijepna postaja (Hajdin bunar mislim da se zvala). Uzimam bananu i vode i susrečem kolegu fotografa (koji je kao sasvim slučajno imao fotić sa sobom).
Nastavili smo dalje šumskim putevima dok nisasmo došli do volntera koji nas je tjerao na cestu. Bio je 13 km i došli smo na makadam i sunce koje je nemilosrdno pržilo. O da bio je još i blagi uspon. Usput srećemo ekipu iz BK Gema koja nas kontrolira i usmjerava. S makadama ulazimo u hladovinu šume. Sjećam se da sam čuo cvrčke. Cvrčci obično znače sparno i vruče vrijeme. I baš je takvo i bilo. Ulazak u šumu i na brzom spustu opet se gubimo, na maloj čistini u šumi. Fulali smo oštro skretanje lijevo. Sama staza velikim cijelom prati trasu XC maratona koji se odvijao u ovim šumama samo tjedan dana ranije. Zbog toga sam bio oprezan da nas slučajno jedna od tih oznaka odvede na krivi put.
Oko 18 km znam da sam potegnuo po makadamu i što prije sam htio ponovo doći do okrijepne postaje. I tu su nam se pojavili upitnici iznad glave “a gdje su oznake?”. Koja trakica na tom potezu nebi bila viška, samo zbog sigurnosti. Pogled na desnu stranu je prekrasan. Zelena linija drveča na obzoru u kontrastu s plavim nebom ispunjenim oblačcima. Mislio sam poslikati no mob je bio natopljen znojem i malo je odbijao poslušnost.
Spajamo se na makadam po kojem smo i došli te viđamo ljude koji se sada uspinju po vručem makadamu. Bilo je to puno umornih lica. Dolazimo do zadnje okrijepne – 19km. Ovdje sam samo uzimao s stola – jedna kola, 3-4 komada naranče i onda još jedna voda za osvježavanje tijela. Skrečemo desno u šumu. Po licu mi kapa voda prolivena po glavi. Nakon 50 metara kužimo da nema oznaka.
Sustiže nas osali dio naše grupe. Nekako bezvoljno se vračam na stazu i lagano trčkaram kroz gustu šumu nizbrdo. Nisam vidio nikoga ispred sebe. Ostao sam sam. Izašli smo na livadu gdje sam opet čuo cvrčke. Na kraju livade bile su dvije volnterke koje nas usmjeravaju preko glavne sfaltne ceste.
Opet skrećemo na makadam i opet kreče lagani uspon. Na polovici brijega vidim svoju ekipu i polako sam ih dugim koracima dostigao. Bio je neki 21 kilometar. Tu negdje se spajamo s malom stazom. Lagano trčkaramo pokraj njih na ravnom makadamu. Opet skrečemo desno u šumu i mislm si “To je to. 2 km lagane šumice”.
Šuma nam nudi hlad i samo to. Uzbrdice i krivine su još uvijek tu. Kada sam mislio da je kraj blizu, skužio sam da je cesta s krive strane. Ipak nisam znao gdje smo zapravo. Krenulo je vijuganje oko cilja. Skrečemo desno u šumu i dolazimo do starnog prostora nakon kojeg opet skrečemo lijevo. Kao da idemo trčati još jedan krug. 😀
Kada smo došli na drvenu podlogu znao sam da je to kraj i nakon parsto metri ciljni luk je bio na vidiku i ubrzo nakon toga finišerska medalja u rukama. Mali minus je bio što nije bilo odmah neke okrijepne s pivom na kraju. Ali zato su se organizatori potrudili da i nama biljožderima naprave dobar obrok.
Dobra utrka za ispitivanje limita. I izdržljivosti. Četiri dana trčkaranja jelte. Pa nije mi niti rezultat tako loš 2:42:27. Baš me zanima kako će mi biti slijedeći tjedan na Risnjaku s 1700m uspona. Sigurno neće biti šetnjica kao ovdje. U nove pobjede!
