running_event

battle of frigid river

you are about to embark on the great crusade

Sjećam se toga kao da je bilo jučer. Bio sam loše volje. Voda nije išla na moj mlin i nisam volio ono što sam vidio makar sam se vrlo dobro pretvarao da me to ne dira previše. Bio je to drugi dan novogodišnjeg vikenda. Dan kasnije u tom trenutku ludila prijavio sam se na utrku i to na najveću kilometražu ikada koju ću prijeći i to još u Sloveniji.

Početkom veljače sam se ozlijedio i to baš gadno. ITB sindrom na lijevoj nozi od prenaprezanja. Mislio sam da je to to. Da ću morati odustati. Sabrao sam se od početnog šoka i počeo razmišljati. Ima vremena, sve će biti dobro – tješio sam se. Situacija se iz tjedna u tjedan popravljala puževim korakom i nije sve bilo tako sivo. Vikendima sam planinario i to svaki vikend malo dulju turu. Ravna Gora, Ivanščica pa čak i Strahinjčica su bile moje mete. Vremenski dugi treninzi izdržljivosti.

Bilješka od 13. ožujka

Danas mi je glavom proletila misao da odustanem od Vipave. I don’t need that kinda of stress in my life. Pripremiti se ili ne, ne postoji to pitanje. Sinoć sam išao hodati 3km. Sve je bilo dobro, bez bolova ili ičega. Kada sam legao na kauč, osjetio sam da mi noga malo pulsira, no ništa poslije toga nije bilo. Danas sam je malo osjetio nogu kada sam mijenjao brzine u autu. Regresija? Nadam se da ne.

Četrdeset i pet dana prije utrke počeo sam se osjećati jače i bolje. Situacija s nogom se popravljala i trčao sam po stazi s malo ili nimalo bolova.  Ponovo sam rasturao kutije na CF. Nije bilo bolova. Bio sam spreman za veliki trening ovaj vikend. Pet uspona na Ivu u jednom danu. Trening je prošao dobro i uspio sam ga dovršiti. Koljeno nije toliko zezalo. No malo sam si oštetio desnu, onu defektnu, nogu.

Bez obzira na to, u srijedu sam išao na Slobodu trčati s Sandrom. Prvi puta sam u komadu otrčao 5km. Malo sam bio utegnut na početku, ali kasnije je bilo lakše. Bilo je dosta tih laganijih treninga na Slobodi u narednom periodu, ali radio sam i neke intervalne treninge. A trčao sam i dvije utrke kao trening – Hrvatska sahara trail i Dravski ultracross. Zadnji test snage i volje bio na 24 sata Ivanščice gdje nisam uspio prebroditi hladnu noć. To mi je bio cilj no nisam uspio u naumu.

Dan utrke se približavao i skoro sve je već bilo spremno. Jedina varijabla je bilo vrijeme koje mi nije bilo baš naklonjeno. Bila je najavljena kiša, što mi nimalo nije pasalo. No kako su dani prolazili, opći potop koji je najavljen se pretvorio u male kišne periode. Na dan utrke probudio sam se uzbuđen i to dosta rano (6 sati ujutro), iako sam mogao odspavati još koji sat. Oko 9 sam krenuo put Slovenije i Ajdovščine, gdje sam rezervirao apartman. Prvo sam otišao do Vipave da obavim registraciju, nakon čega sam imao skoro 8 sati odmora do starta utrke.

Par sati prije utrke ležao sam u apartmanu u Ajdovščini i razmišljao: ‘pa tko me natjerao na ovo?’. Vani je rominjala kiša i osjećao sam se loše, kao neka vrućica. Pokušao sam se što više odmoriti prije utrke, ali san mi nije dolazio. Pio sam izotonike, jeo još neko sušeno voće i slušao muziku. Ekipa iz kluba mi je slala poruke podrške što mi je puno značilo (Dragana D., Marko, Kika, Sandra, Sara, Rosana, Ivana, Mišela, Žarko, Nikola i svi ostali). Sat vremena prije starta upalio sam GPS tracker koji sam dobio.

Once more into the fray,

Into the last good fight I’ll ever know.

Live and die on this day.

Live and die on this day

Izašao sam iz apartmana i došao na trg. Svirala je obrada pjesme Highway to hell. “Kako prigodno” – pomislio sam i lagano se nasmješio. Bilo je još 20-ak minuta prije početka utrke. Kiša u tom trenutku nije padala. Organizator je počeo s provjeravanjem obvezne opreme. Mene su samo za tracker pitali da li dobro svijetli. Nisam više bio nervozan, samo nekako miran. Vrijeme je brzo prošlo i startali smo.

Krenuli smo lagano kroz parkić, pa putićem kroz arboretum gdje smo prošli i preko visećeg mostića koji se dosta ljuljao. Prvi uspon je bio široki makadam s kojeg smo skrenuli na uske serpentine. Kiša je počela lagano padati. Uspon je trajao do sedmog kilometra. Krenulo je trčkaranje po grebenu, a s lijeve strane u magli vidjela su se svijetla Ajdovščine (scena kao iz onog filma Sleepy hollow).

Staza je lagano valovita i par puta prolazimo kroz pastirska vratašca. Propuštam ljude koji mi se lijepa za leđa, brzi Slovenci i ostala bratija. Sam spust je bio dobar s razumnom količinom kamenja na putu. Već kada smo trčali po grebenu, lampa mi je počela blinkati što je označavalo prebacivanje na manji intenzitet svijetla. To je moglo značiti probleme.

Spustili smo se na prvu okrijepnu stanicu – Otlica. Pojeo sam par komada naranče i bananu te napunio bidon izotonikom i otišao dalje. Krenuo je uspon. Kiša je bila sve jača. Prekasno sam reagirao i pustio da mi se kratka i duga maijca namoče prije nego što sam obukao jaknu. Sam uspon je bio dosta zahtjevan. Kiša, magla i sklisko kamenje su bili glavni neprijatelji. Nekada se nije vidjelo dalje od par metara. Krećem se u skupini i nije mi toliko teško. Netko je spomenuo vrh oko 20-og kilometra. Vidio sam i oznaku na stijeni.

Slijedio je jedan od gorih dijelova. Dva kilometra spusta po skliskom ogromnom kamenju. Kleo sam sve živo i neživo, a kiša je rominjala. Već sam tu bio iziritiran od boli u desnoj nozi, kiše i magle. “Što ako će tako biti i na onom sutrašnjem spustu?” – pomislio sam.  Misao o odustajanju mi se uvukla pod kožu. Na 22km je bila sljedeća okrijepna stanica gdje nas volonteri pozdravljaju zvonima. Tu mijenjam baterije na lampi i toče mi topli(?) izotonik. Hladno mi je i idem dalje, odjeća ispod jakne mi je mokra. Pokušavam što više trčkarati kako se spuštamo kroz šumu.

it’s supposed to be hard. If it were easy, everyone would do it.

Utrke su metafora za život. Ne cvjetaju uvijek ružice. Treba prebroditi teške trenutke, a moji teški trenuci su tek dolazili. Bio sam u bolovima. Desna noga se nešto žalila, a tek smo načeli utrku. “Kako ću  završiti utrku s takvim bolovima?” – pitao sam se. Neće bol trajati vječno, i proći će. No, ako odustanem, to je to. Izdati ću sve one koji vjeruju u mene. Izdati ću samog sebe. Pomislio sam na sve one poruke potpore koje sam dobio danas i danima prije.

Već sam bio na pomisli: “To je to! Pošalji poruku Dragani da ne dolazi, odustati ću za par kilometara”. Nekako sam to odlagao. Živjela prokrastinacija! Mogao sam “pobjeći” od boli, od svega, ali to više nisam bio ja. To je bio onaj stari “ja” od prije par godina. Kako je svitalo, tako smo se spuštali preko proplanka do treće okrijepne stanice. Bilo je jako sklisko i blatno, no prestalo je padati.

Stanica na 32 kilometru je imala najbolji prilaz. Lampaši koji te vode puteljkom do brvnare (Koča na Mali Gori) gdje sam pozdravljen bubnjevima i trubama. Zbilja impresivna dobrodošlica. Ponovo trpam sve u sebe, većinom banane, naranče, kolu i izotonik. Hladno mi je i nastavljam dalje. Lampaši me vode gore prema usponu. S obzirom da je bila zora, to je sve nekako izgledalo nestvarno- nekako magično, samo su još svijetleće gljive nedostajale.

Počeo sam računati. Manje od sedam sati mi je trebalo za 32km. Znači za 10h bih mogao doći do 41km gdje je prvi time limit od 12h. Rukavice su mi bile mokre od kiše i morao sam ih skinuti. Ruke su mi zato bile ekstra hladne i pokušavao sam ih na bilo koji način zagrijati. Izašli smo iz šumarka na proplanak gdje je puhao hladan vjetar. Tu se nalazio i križ s čije pozicije se protezao lijep pogled na dolinu. Kako su mi ruke još bile smrznute nije mi se baš dalo stajati i fotkati, isto tako dok si na polju svaki put je moj put te sam pokušavao što bolje popratiti oznake.

Malo spusta po šumi i dolazimo do uskih stazica punih kamenja. Preuskih putića za moj ukus i dosta tehničkih zahtjevnih, ali nakon njih došli su lijepi zemljani putići gdje se može trčkarati onako za dušu, borova šuma i livadice s pogledom na dolinu. To je bilo negdje oko 38 kilometra. Sjetio sam se i savjeta da se probam zabaviti. Pomislio sam u jednom trenutku : “Ovo je moja zadnja ultra. Nije to za mene. Ako završim ovu bacam se na kraće utrke”. Nadam se da ću se toga i držati.

Okrijepna stanica Vitovje (41km) je označavalo prvi time limit. Nalazila se u crkvici koja se mogla vidjeti nadaleko. Došao sam za devet sati te sam imao tri  sata fore za 14km do slijedeće okrijepne (Preserje) koja je označavala pola puta. Opet sam jeo sve i svašta – ali tada sam prvi put popio i kavu. Čak sam namakao veganske suhe kolačiće u kavu (njam, njam).  Osjećao sam se kao doma. To mi je do tad bio najbolji trenutak tijekom jutra.

Počeo sam se veselo spuštati, čak sam i pjevušio “I want candy” od Good Charlotte. Naravno samo refren, tko bi se sjetio cijele pjesme nakon 24 sata ne spavanja. Krajolik je bio predivan. Ušao sam u zemlju potočića, mostića i zelenila. Kilometri su sada nekako lakše išli. Spuštao sam se kroz šumu i pomislio kako sada svi navijaju za mene. Malo su mi se oči zasuzile, nisam se htio javljati nikome prije nego što uspješno obavim misiju. Dijelom smo trčali uz rijeku Vipavu prije dva kilometra jakog uspona do okrijepne stanice Preserje koja se nalazila na brdu.

Dočekala me Zlata koja je pratila Lidiju. Tamo mi je bila i vreća s suhim stvarima koje sam si pripremio u slučaju kiše. Promjena odjeće mi je dobro došla. Pojeo sam i dvije porcije tjestenine s nekavnim umakom od povrća. Bilo je jako fino. Ili sam ja bio jako gladan. Naravno popio sam još malo kave. Čiste crne. Nije me smetalo za želudac. Kako sam došao dosta ranije od predviđenoga, imao sam oko pola sata za odmor što sam i iskoristio. Prilikom odlaska Zlata mi je dala svoje rukavice koje će mi kasnije dobro doći. Moje koje su pokisle, kiselile se se džepu od jakne.

Great enemies are the only enemies worth fighting.

Opet je krenula pjesma. Ovaj puta Bon Jovi – Living on a Prayer. Jer je prošlo pola staze i što sam se dobro osjećao. Bilo je još dosta spusta i dosta sam brzo odrađivao kilometre. Možda i malo prebrzo. Staza je prelijepa. Šumarci, livadice, planinarski put koji je vodio do Oštrog vrha.  Topao vjetar puhao je umjereno, a na momente malo divlje. Blago valovita staza je baš za guštanje.  

Slijedeća okrijepna stanica Lože mi je došla dosta brzo. I jedna od najzanimljivijih: u nekavom starom dvorcu. Tamo se opet tovarim, slatkim i slanim (nasoljeni paradajz FTW). Kola i izotonik se toče sami od sebe. Zlata mi veli da pojedem komadić kruha kako bih smirio želudac od kiselina krastavaca i paradajza. Poslušao sam je iako mi želudac do sada nije pravio probleme.

Slijedeća dionica je opet krenula s spustom i pitao sam se na koji vrh ćemo se uspinjati. U daljini sam vidio crkvicu na brijegu. To je valjda bilo to. U jednom šumarku susreo sam Draganu O. i Antuna. Baš onako kako sam i zamišljao da bi mogli iskočiti iz nekog grma. Pomislio da ih neće biti s obzirom da ih nije bilo na prethodne dvije stanice, a tako smo se dogovorili. Na ovoj dionici cilj mi je bio odmoriti se, no uspon je bio dosta jaki. Dva čista kilometra uspona, a ja u tako ruševnom stanju. Sam kraj je bilo čisto zakucavanje – uska singlica do crkvice na brijegu. Dragana i Antun su bili puni energije, a ja skoro istrošen.

Ali zato je bio lijepi spust, isto po singlici koja se pretvorila u široki makadam. Podnanos se bio ispred nas. Okrijepna stanica je bila u školi. Tamo me opet dočekala Zlata koja mi je donijela kavu i pojeo sam nekakvo varivo koje mi nije baš prisjelo. Naranče i paradajzi su mi još uvijek bili broj jedan gorivo.

namačem kao da nema sutra

Dosta je puhalo i Zlata je rekla da puše i na Nanosu. Odmah sam se pripremio na zimu no vjetra nije bilo u šumi. Na početku kako smo krenuli bilo ga je malo, no kada smo došli do jedne razine samo se stišao. Staza je bila prelijepa, a ja sam se vukao kao puž. Prestiglo me par ljudi. Nisam bio siguran da li su s moje staze jer smo se počeli dosta miješati. Naravno, to mi nije bilo bitno. Imao sam dosta dobro vrijeme i išao sam prema svome cilju. Prvih par kilometara uspona prema Nanosu je bila čista sreća. Do Eko kuće Nanos.

No onaj drugi dio je malo divlji i tu se moraš pripremiti na sve. Sat mi je ovdje krepao. Dvadeset kilometara prije kraja. Bilo je oko 18 sati kada sam se oprostio od Antuna i Dragane te nastavio uspon šiban jakim vjetrom. Oni su se istim putem spustili u Podnanos.  Zlatine rukavice su ovdje spasile stvar. Navukao sam buff, obukao jaknu i podigao kapuljaču. Ušao sam u oblak i uspon je još uvijek trajao. Cilja nije bilo na vidiku. On se skrivao u magli. Metalna megstruktura koja je kroz maglu izgledala dosta zastrašujuće. Nije bilo časa za gubiti. Bilo je ekstra hladno.

Pojeo sam nešto malo na okrijepnoj, popio malo čaja, kole i izotzonika te počeo spust po makadamskoj cesti.  Tu i tamo smo zalazili u šumu i na puteljke kroz livade. Bilo je još 200 metara uspona prije konačnog spusta. Nisam imao snage trčkarati, a bilo je lijepi čisti makadam. Sedam kilometara djelilo je Nanos od zadnje kontrolne točke Abram.

U Abramu sam popio malo čaja, koji je bio jako topao. Ono što mi je trebalo prije ulaska u noć. Bilo je već skoro pola devet kada sam krenuo na tih zadnjih 10 kilometara spusta. Prvo malo širi šumski put prošaran kamenjem, a onda je došla jedna dugačka singlica. Lampice su ponovo počele šarati šumom. Singlica je bila posebno zamarajuća jer nisam mogao pratiti koliko sam kilometara blizu cilju. Prelaskom na makadam počeo sam dobivati na brzini.

Dostigao sam jednog trkača s kojim sam se krajcao par puta. I tako smo pričali i trčkarali tih zadnjih par kilometara do kraja. Makadam mi je postao jako zamoran, ali noge su još uvijek nekako bile čitave i slušale su. Bio je spust, ako neću trčati sada ne znam kada ću. Nije bio to neki tempo, ali dovoljno.

Kilometar pred kraj makadam je postao jako pitom i put je bio uređeniji. Ušao sam u grad i nakon par zavoja bio sam u ciljnoj ravnini. Kako se sat približavao 22h utrčao sam u cilj. U tom trenutku sam bio izrazito sretan. Uspio sam. Konačno. Nakon 40 sati budnosti i prijeđena 107 kilometara za 22:59:39. Uzeo sam pivo i otpio malo. Upalio sam internete da javim ekipi da sam završio. No oni su već znali. Pratili su me cijeli dan. Milijun poruka počelo je dolaziti. Milijun dobrih vibracija. (insert happy crying smiley)

Grčevi i bolovi u kvadricepsima te bol u desnom stopalu me držala par dana. No mogao sam konačno normalno hodati. Avantura zvana Vipava je završila nakon toliko mjeseci priprema i ne toliko savršene provedbe. Neki me prozivaju herojem i ovaj moj podvig herojskim. Možda su u pravu. Znam samo da ne bih uspio bez njihove potpore. Glavna poanta cijele ove priče je da je bitno riskirati kako bi ostvario nešto veliko. Da bi doživio nešto novo i neponovljivo. Da bi se osjećao živim! 

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *