Nakon razgovarao s kolegama iz kluba odlučio sam se prijaviti na Splitski polumaraton. No, odlučio sam se prijaviti na štafetu. Počeo sam se raspitivati tko je zainteresiran već sredinom prosinca kada su se obavljale grupne prijave. Odazvali su se Žarko i Nikola, iskusni i brzi trkači koji su u trenutku prijava bili pod lakšim ozljedama te nisu bili spremni za puni polumaraton. I tako je krenuo naš zajednički put koji će završiti jednog lijepog sunčanog nedjeljnog popodneva.
Sam polumaraton se odvijao u Splitu, gradu smještenom na moru koji ima umjerene zime koji priliče jednom primorskom gradu. Ništa kao snijeg ili jaka hladnoća što je često u kontinentalnom dijelu ovdje nije moguće. To su mislili i trkači prošle godine. Ove godine su ljude plašili s jakom burom koja je u subotu puhala najjače u zadnjih 15 godina – čak 178 km/h.
U tu subotu se naša mala družina otisnula iz Varaždina te smo krenuli oko osam sati u pravcu Splita. Put dugačak 500-injak kilometara koji se većinom svodio na vožnju po autocestama. Kada smo se približili moru na jednom dijelu smo morali sići s A1 jer je na tom dijelu prejako puhala bura. Kako smo se približavali Splitu i naš mali kombi se također par puta zaljuljao pod naletima orkanskog vjetra, a da ne pričam kako su bili komični prizori kada smo stali na jednom od stajališta uz autocestu. Kao da stojiš pet metara od velikog ventilatora i onda ti probaj normalno hodati.
Dolaskom u Split prvo smo pošli na Gripe da pokupimo startne pakete i usput smo otišli na pasta party. U istoj dvorani se održavao i prikladana sajam sportske opreme. Nešto kao i u Ljubljani, ali u manjem obujmu. Definitivno korak u pravom smjeru. Pošli smo do apartmana koji se nalazio oko pola kilometra od samog starta. Odlučili smo odraditi jedan manji trening ukupne duljine 4km samo da dobijemo osjećaj za teren.
Bio sam u dilemi da li da trčim u kraćoj kombinaciji ili u sporo pa zimskoj kombinaciji koju sam također ponio sa sobom. Nisam baš mirno spavao te sam osluškivao svaki šum. Probudio sam se oko sedam sati kada nas je probudila jaka galama. Već sam mislio da je nekaj palo s zida ili da je netko nekaj jako stepel. Na kraju se ispostavilo da je se to kolega iz kluba zaletio u staklena vrata kuhinje.
Oko pola devet smo se spakirali i stvari prenjeli u kombi. Krenuli smo prema startu. Sve je bilo na knap te nismo niti stigli okinuti jednu fotku prije starta. Boksevi su se zatvorili oko 8:45. Start je bio točno u 9h. S obzirom da sam bio treči u štafeti imao sam otprilike sat vremena da nađem odakle točno startam. Poslužio sam se mobitelom kao vodićem kroz grad.
Moj start je bio na 14-estom kilometru. Na cesti koja se nalazilo pokraj park šume Marjan. Odavde se pruža lijep pogled na obližnju marinu. Još uvijek je malo popuhivalo te sam bio zahvalan na rukavicama, buffu i odjeći s dugum rukavima. Bio sam na poziciji oko pola sata prije nego što sam očekivao da će biti potrebno timskim kolegama. Počeo sam se rastezazi, trčkarati i sveopčenito zagrijavati. Nije bilo puno ljudi oko mene. Kako je vrijeme prolazilo taj broj se povečavao.
Proletili su prvi trkači s polumaratona predvođeni Kenijcima. Oko 10 do 10 počeli su prolaziti i koleg iz kluba s kojima sam došao u Split. Nervoza je rasla. Počeo sam cupkati na mjestu. Moram biti spreman dok dođe Žarko. I došao skoro na minutu kako sam predvidio. Obavili smo izmjenu on meni štafetu ja njemu svoj mobitel. I jurnuo sam naprijed, ubrzano ne obazirući se baš na tempo. Na sat sam rijetko pogledavao.
Prošao je prvi kilometar i prva kontrolna točka. Bio sam svjež. Bilo je lijepo trčati ovim dijelom ispod krošnja drveća s laganim lahorom. No raj se ubrzo pretvorio u pakao. Počeo sam frkati rukvae, skidati buff i rukavice. Održavao sam tempo, no teren se počeo mijenjati laganu nizbrdicu je zamjenila lagana uzbrdica. I tako još jednom. Što mi se sviđalo je bilo navijanje volontera. Kilometri su se nizali. Znao sam da sam usporio no nisam gledao koliko. Nije bilo vremena da se opterečujem takvim sitnicama.
Samo sam išao. Na jednom od okrijepnih stanica uzeo sam izotonik iz čaše no u trku sam popio samo možda pola gutljaja. Spust je bio obasjan suncem. Temperatura mi se brzo digla te sam preklinjao zašto nisam obukao krake hlače. Išao sam brzo dalje. Korak po korak. Već sam bio skoro na 19. kilometru. Još samo dva. Znao sam da tu moram još više stisnuti. Po mom brojanju bilo smo treći. No zadnji kilometar je bio ključan.
Ciljna ravnina duga kilometar. Pokušao sam dignuti tempo no možda sam samo pokušavao preživjeti i prestigne me neki lik taman dok smo prelazili preko ležečeg policajca. Nisam oraćao pažnju. Taj zadnji dio je dio kojeg se najmanje sjećam. Samo sam čekao rivu. Kada sam je vidio digao sam tempo. Gledao sam to vrijeme na semaforu. 1:33 nešto sitno. Uletio sam brzo i digao ruke u zrak kako sam ulazio. Da li je to bilo to? Da li smo treći? Našao sam se sa Žarkom i Nikolom te smo pokušali pogledati rezultate. Server je naravno pao te to nije bilo moguće.
Morali smo čekati sat dva da organizator da rezultate te je slijedio šok. Bili smo četvrti (prvobitno peti). Dvadesetosam seknudi!! Samo nas je toliko dijelilo od bronce (bruto vrijeme). Ispostavilo se da sam prejako povukao na prvom kilometru (3:57) što je obojalo ostatak dionice. Najsporiji kilometar mi je bio treći (4:32) dok su zadnja tri bila u rangu prosjeka cijele dionice (4:17).
(Ni)je lako biti general poslije bitke kad znaš da si tu bitku izgubio. Tko zna kada će nam se ovakva prilika ponovo ukazati, no na nju moramo biti spremni. Još jači treninzi i brdo dobre hrane koja će pomoći u što bržem oporavku organizma. Pouka ovog izleta je da uvijek nosim manje odjeće nego što mislim da mi treba i da pazim na tempo u prvom kilometru kraćih utrka. Do Crazy Hilla adios 😉
