winter mountain wolfpack (aka kako prezimiti na Ivanščici)

winter is coming

Zima je kao stvorena za trčanje. Barem tako kažu neki ljudi. Tako se svake zime već 20 i kusur godina održava zimska brdska liga Ivanščica. Svake godine sam se čudio ljudima kako mogu trčati tu ligu. Po snijegu, ledu i cičoj zimi. Ove godine sam se i sam odvažio sudjelovati.

Prvo kolo lige je održano potkraj studenog te su temperature bile normalne. Kretale su se oko nule. Ipak kako je to bilo prvo kolo svim smo se pitali “što nam je u životu to trebalo?”. Krenuo sam iz Varaždina prema Ivancu oko 8h te sam mislio da će mi to biti dosta vremena da se prijavim i zagrijem. No kako dosta ljudi poštuje ograničenja na cesti koja na praznjikavoj ranojutarnjoj nedeljnoj cesti ne bi trebala vrijediti, skoro sam zakasnio na start.  Parkiralište na kojem se obično parkiramo je bilo razrovano te je parkiranje bilo otežano.

No došli smo na vrijeme na start i uredno prijavili cijelu ligu. Svih sedam kola (što mi je u životu to trebalo?). Svi su bili na startu, SVI!. Okupilo se stotinjak trkača koji su bili spremni na deset kilometara gmizanja po makadamskoj cesti do vrha Ive (skračeno od Ivanščica). Prvi kilometar je potpuno asfaltiran i ima manjih uspona. Tada pratimo desno cestu te dolazimo do izvora Žgano vino. Na ovom dijelu se dalo povuuči, jer je slijedio zajebaniji dio.

Iako sam par puta išao ovim putem po ljeti sada su uvjeti bili drugačiji. I trčalo se u skupini. Tempo je brži i više se ubijaš. Tako je bilo i sada. No bio sam u gabuli. Može se reći da imam malu ozljedicu od maratona kojega sam trčao krajem listopada. Previše se oslanjam na lijevu nogu te se mišići više umaraju. No bio sam konzistentan. Išao sam nekim svojim tempom. Znao sam da se ne smijem zaletavati te da čuvam snagu.

Uspon po cesti se može podijeliti na više etapa. Prva etapa je privikavanje na makadam i uspon. Druga etapa je sredina oko petog kilometra kada se zagrijem i održavam konzistentnost. Treća etapa je dio s spustom koji treba odraditi što jače. Četvrti dio su usponi koji te dijele od cilja. Ima par “oštrih” zavoja s usponima koje treba proči, a do cilja je samo par kilometara. Kada smo prešli na južnu stranu Ive zapuhao je hladan vjetar koji je unosio hladnoću u kosti.

Na spustu sam išao laganije te sam pustio neke natjecatelje da me prijeđu. Znao sam da nakon spusta slijedi uspon u valovima. Ideš polako i uništavaš se. Čekaš da dođeš na ravniji dio da se odmoriš. No takvih dijelova ima malo u zadnjem dijelu. Ovdje sam malo podbacio, počeo sam hodati na nekim dijelovima. Nekako sam obavio to taktički.

Na kraju sam istrčao razočaravajuće vrijeme od 1:04:12. Mislio sam da ću ići bolje i brže. Po ljeti sam za kilometar manju stazu išao za kojih 55-56 minuta. Što mi se desilo? Moramo se poboljšati. Da trčim u salomonkama? One su tvrde, a Hoke su laganije i mekše. Vidjet ćemo što će nositi slijedeća kola lige.

winds of winter

Dva tjedna nakon prvog kola opet sam se zaputio na Ivu. Drugo kolo ZBL je bilo na meniju. Kako je dosta zahladilo ovo kolo sam se malo obundao. Imao sam deblji gornji sloj koji se pokazao poguban. Ili sam ja tako mislio.

Iako mi je bilo mrska izvuči se iz kreveta to nedjeljno jutro, nekako sam se izgegao. Kako mi je budilica odzvonila odmah sam počeo s jutarnjom rutinom kuhanja kave, paljenja centralnog i doručkovanja. Planina me zvala, odlučio sam se odazvati. Kako je noč bila vedra, jutro je bilo  hladno. Hladnije nego prije dva tjedna.

Kada sam došao na parkiralište opet sam se malo prešvercao s parkiranjem jer sam skoro pa našao jedno od zadnjih mjesta. Na start sam došao desetak minuta ranije te sam imao vremena za rastezanje i pripremu.

Kao i svaki put obukao sam deblji sloj odječe iako ću se zagrijati tijekom trčanja. od uzbuđenja sam se zaletio te sam prva dva kilometra imao dobar tempo. No tada mi je počelo nedostajati snage. Počeo sam hodati. I to prije polovice utrke. Krivio sam to da se nisam dovoljno istegnuo i zagrijao prije starta utrke.

Oko polovice utrke počeo da puše neugodni hladni vjetar. To je bio pravi ledeni zimski vjetar. Bio sam zahvalan što sam se malo deblje obukao u danom trenutku. No ostatak utrke je bilo živo preživljavanje. Pratio sam oznake na stablima koje su postavljene za jednu drugu utrku, no po njima sam znao koliko još kilometara imamo do kraja.

Zadnjih par kilometara je bilo najkritičnije. Znao sam da imamo još malo no znao sam i da imam još puno zavoja i uzbrdica. Najvažnije je ići nekim optimalnim tempom. No nisam ga mogao naći. Na kraju sam ovo kolo ima vrijeme gore nego prijašnje kolo. I to za čak za tri minute.

U međuvremnu sam kupio i nove tenisice koje sam bio željan što prije isprobati. Slijedeće kolo se pokazalo plodno za testiranje.

winter raphsody

To jutro je bilo jedno od najhladnijih jutara do sada. No bio sam raspoložen da idem trčati. Kao i obično bila je gužva na parkiralištu jer su svi nahrlili na planinu, mi trkači smo se borili za mjesta sa planinarima.

I u podnožju planine navirao se snijeg. Nismo ni mogli naslutiti što nas čeka kasnije. Cijeli sam bio u zimskoj opremi. Čak sam nosio i dva buffa jedan oko vrata, a drugi sam navukao kao maramu na glavu. Bilo je vrlo hladno, najhladnije do sada. Krenuli smo po asfaltu koji je na prvom usponu bio potkovan ledom. Ti ledeni dijelovi su usporavali naš uspon te sam tražio povoljniju stazu izbjegavajući ledene otočiće.

 

 

Krajolik kroz koji smo trčali bio je prekrasan. Htio sam se zaustaviti da fotografiram svu tu ljepotu no odlučio sam to ostaviti za kasnije. Za sada sam se borio s promjenjivom površinom.  Snijeg nije bio toliko visok te je bilo trčljivo. Nekoliko vozila je već prošlo ovim putem te ugazilo stazu. No bez obzira na sve trebalo je uložiti puno više napora nego kada je cesta bila suha.

Da bilo je tu i hodanja na par mjesta jer se snijeg dokazao vrijednim izazivačem za moje nove tenisice koje su dobro izdržale uspon. Bile su lagane te sam se mogao brže kretati kroz snijeg nego u Speedcrossicama nekoliko kola poslije. Bio sam sretan iako sam imao dosta lošije prolazno vrijeme (1:10:39).

Fotografije koje su ovdje objavljene su samo djelič atmosfere koja je vladala na Ivi taj dan. Odlučili smo se spustiti po onoj istoj cesti po kojoj smo se penjali kako bismo opet doživjeli sav taj glamur prirode pod snijegom.

 

 

Nismo niti bili spremni što nas čeka na slijedećem kolu.

spring break

Bilo je još jedno zimsko jutro, no ovaj put imao sam više volje. Iako sam bio malko prehlađen odlučio sam otići na ovo kolo. Nakon flopa na prošlom kolu odlučio sam se iskupiti za loš rezultat. Ovog puta nije bilo problema sa nalaženjem mjesta za parkiranje. Izgleda da sam došao dosta rano ili mi se samo posrećilo.

Temperatura na startu je bila dovoljno visoka te mi niti čak rukavice nisu trebale. Krenuo sam lagano. Nisam se mjerio s nikim. Prvih par kilometara je prošlo dobro, no tada sam osjetio umor. Počeo sam hodati na nekim mjestima i to prije polovice utrke. To nije bilo dobro.

Kako se je nadmorska visina dizala, tako se i temperatura rasla. Iako je bila zima, činilo se kao da je proljeće. Čak nas je na jednom dijelu zasliljepilo sunce. Bila je to borba za svaki metar. Tempo je bio dobar no nedostajalo mi je snage. Nisam gledao što mi pokazuje sat. Bilo mi je bitnije što mi tijelo govori.

half – half

Ovo je bio zabrinjavajući tjedan. Da, moram to priznati. Nitko nije neuništiv i svatko se može ozljediti, pa tako i ja. Kako je krenula ova nova godina odlućio sam postrožiti treninge i povečati kilometražu. Plan je bio da trčim barem pet kilometara svaki dan. Nije to ništ – rekli bi neki. No tehnika trčanja mi u zadnje vrijeme šteka. To dovodi do preopterečivanja lijeve noge. Desna je tak i tak u banani pa jedna mora voditi brigu o drugoj.

Prvi tjedan ove godine mi nije završio baš prenajbolje. Da trčao sam i ligu u Beretnicu prije tjedan dana. Nisam siguran da li mi je to bila predobra odluka jer sam se tamo ozlijedio prošle godine. No kako kažu “show must go on”. Nakon prvog tjedan sam bio šesti u jednom izazovu na garminu a u drugom 40-ti. Da rulja je nabrijana u ovom drugom.

Na početku ovog tjedan odlučio sam na trčati na dulje staze iako sam ponedjeljak počeo s klasičnom peticom. Povečao sam kilometražu u srijedu no onda sam odlučio napraviti taktički potez odmaranja, jer što je je – odmor je potreban kako se ne bi stvorila ozljeda. U petak sam radio od doma pa sam mogao na trčanje i sat ranije. Krenuo sam u sutom te mi osvjetljenje ovaj put nije trebalo.

Došla je i nedjelja a s njom i još jedno kolo zimske brdske lige Ivanščica. Od ovog kola nisam očekiva neke pretjerane rezultate, čak sam i mislio da ću podbaciti, ali na kraju iznenendio sam samog sebe.

Krenuo sam relativno lagano. Nisam znao kako će mi noga reagirati na napor. Opet sam počeo hodati prije polovice utrke no činilo mi se da to radim taktički. Noga mi je na trenutke počela gorijeti i znao sam da moram malo prohodati. Počeli smo na “suhom” asfaltu no ubrzo smo počeli trčati po ugaženom snijegu. Skoro pa zimska idila kao prije mjesec dana.

Hodao sam tako par puta, oke malo više puta. No to mi je godilo i čak sam dobro odradio brži downhil dio (Hokage su držale dobro na snijegu). Bio sam “u zoni”. To je onaj osječaj kod mene kada se osječam dobro dok trčim. Iako mi je Garmin na kraju izračunao da sam najviše vremena bio u četvrtoj i petoj zoni, nikada se bolje nisam osječao kada sam došao na cilj. Malo je bila gužva te nisam mogao uletjeti puno brzimo već sam morao pratiti tempo trkača ispred sebe. Možda sam napravio PB, a možda nisam. Nije niti bitno.

snowy mess

Treniralo se punom parom. Svaki dan po par kilometara. Bolovi u nozi su bili skoro nepostojeći te sam bio siguran da sam se oporavio. Još manje od tjedan dana nas je djelilo od kraja mjesečnog izazova te nije bilo mjesta za popuštanje iako su se temperature kretale ispod i oko nule.

I ove nedjelje došlo je još jedno kolo zimske lige Ivančica i zima je pokazala svoje zube. Počeli smo lagano po asfaltu koji se uskoro pretvorio u podlogu od ugaženog snijega. Mislio sam krenuti lagano, imao sam u planu da me i netko pacea. Išao sam laganijim tempom te sam mislio da će mi ostati dosta snage za drugi dio utrke. Ispod ugaženog snijega provirivao je uglancani led.

Prvih par kilometara bilo je dobro. ostvarivao sam svoje ciljeve. No tada je slijedio potop. Zapusi snijega su postali sve veći. Tragovi vozila su bili sve uži. Počeo sam zapinjati u grabama. na par mjesta sam počeo psovati. Gubio sam zamah. par puta sam hodao jer mi se činilo da ću bolje svladati neravnine. Bio sam u krivu. Kada samo pokušao trčati, gubio sam ravnotežu te desnom nogom počeo udarati po stražnjoj potkoljenici. Kao da sam bičevao samog sebe.

Snijegu nije bilo kraja. Hladan vjetar puhao je kako smo prolazili jednim od proplanaka. Trebalo je izdržati do kraja. Znao sam da neće pasti PB, no ipak sam se htio više potruditi. No, imao sam na umu i desetku koju trčim za tjedan dana. Na kraju sam imao jedan od lošijih rezultat do sada (1:10).

Odmah nakon što sam ušao u cilj, produžio sam do piramide. Vjetar je divlje puhao. No najjače je puhao na vrhu piramide. Nije mi bilo baš ugodno te sam opalio par fotki i brzo krenuo prema dolje i kučici u kojoj sam se odmorio i presvukao.

Odlučili smo da se prema dolje spuštamo po planinarskom putu Konj. Bilo je vrlo zima te leden vjetar koji je puhao na početku tjerao je zimu u kosti. Kretali smo se što smo brže mogli no zapusi snijega su otežavali naše kretanje. Inače je staza bila jako čista te smo klizili po njoj prema dolje.

 

Slijedeće kolo je zadnje kolo. nadam se PB-u, no vidjet ćemo kakvi će biti uvjeti tada.

last hope

Samo dan nakon zadnje kola cross lige Beretinec slijedilo je i zadnje kolo Zimske brdske lige Ivanščica ove sezone. Iako je to premalo vremena da se tijelo oporavi još uvijek sam se nadao da ostvarim PB. barem onaj od par sekundi ako ne mogu onaj od par minuta koji sam si obećao na početku lige.

Vrijeme je i ovaj tjedan bilo divlje i nepredvidivo. Ujutro je bilo vrlo toplo za veljaču no puhao je vjetar. Kao i obično krenuo sam oko 8 iz Varaždina kako bih uhvatio povoljno parkirno mjesto. Moja največa greška je bila ta da nisam otišao još jednom na wc prije starta utrke. Tko zna koliko bi to utjecalo na daljnji tijek utrke.

Kao debil sam se zatrčao na prvo brdašce, vrlo brzo sam ostao bez zraka te sam odlučio znatno “usporiti”. Makadam koji je zadnjih par kola bio pokriven snijegom sada je bio čist te se moglo lijepo trčati po njemu. Prvo hodanje srama sam obavio između trećeg i četvrtog kilometra.

Nisam se dobro osjećao. Iako me lijeva noga nije zezala bio sam bez snage. Da li nisam dao tijelu dovoljno vremena da se odmori od jučerašnjeg hopsanja? Ili je to bila moja dosta monotona prehrana u zadnjih tjedan dana? Mnogo je tu fakotra koji su moglu utjecati na rezultat. Mučio sam se posebno na drugom dijelu staze.

Kada smo krenuli u blagi downhill moramo sam paziti da mi sadržaj cijeva ne procuri. Znao sam da sam previše toga kombinirao sinoć. Nije to bio ono osvježenje koje je trebalo mom tijelu. Lagano i kohezivno to je recept uspjeha. Borio sam se do 6-7 kilometra no poslije toga nije to više bilo to. Pratio sam situaciju ispred sebe i nisam mogao izvuči mnogo više iz sebe. Snijeg je polako počeo obuzimati naš put. Kolegica trkačica me pretekla kako se snijeg počeo pojavljivati.

Mrzio sam snijeg. Nekad je on dobar saveznik no sada kao i prošlo kolo je bio neprijatelj. Gubio sam tempo i hodanjem sam kombinirao po neravnom snježnom terenu. Pri kraju je teren bio sve gori. Tempo mi je bio koma no prestiglo me samo par ljudi. Znači bio sam brz, ali spor u svojim očima.

U cilj sam uletio s rezltatom 1:05…nešto nešto. Nikola mi je viknul da bolje trčim Ivu nakon što otrčim Beretinec ili tako nešto. Na vrhu je puhao divlji vjetar te sam utjehu pošao utažiti u keksima i vodi. Dan kasnije sam saznao da sam završio 7. u ukupnom poretku (4. u kategoriji) što nije tako loše, no nisam pobio svoj rekord s početka što je djelovalo antiklimatično.

Nadao sam se boljem rezultatu no na kraju je bilo tako kako je bilo. Još sam mali i moram puno trenirati. Za dva tjedan je Splitski polumaraton gdje trčim štafetu s Nikolom i Žarkom. Poslije toga ostaje mi jedan vikend za pripremu za Crazy Hill u Ludbregu za kojeg se nadam da neće biti toliko crazy kao prošle godine.

U dilemi sam kao Scott Jurek. Da li je moja biljna prehrana dovoljna za ono što slijedi. Da li mi se ciklusi oporavka poboljšavaju, stagniraju ili pogoršavaju. Toliko pitanja a tako malo vremna da odgovorim na njih. Moj organizam će postati moj laboratorij u kojem ću eksperimenirati kao neki ludi znanstvenik. Trčati se mora, meso je prošlost, biljke su budućnost. Show me the way oh elighted one!