[youtube https://www.youtube.com/watch?v=2Q74TyTUrTo&w=560&h=315]
Moderni način života nosi mnoge dobre stvari, ali i mnoge nedostatke. Život u gradovima daleko od opasnosti kao što su divlje životinje i sl., umanjilo je naše instiktivne osjećaje (ili je to samo u mom slućaju). Takav brzi način života je donio i mnogo stresa koji se obično povezuje s poslom ponajviše u odnosima s ljudima. Kada se tako zadubim u posao počnem previše razmišljati. Znate one trenutke u životu kada se nešto događa oko vas, a onda se sjetim nekog glupog događaja iz svoje mladosti. Za smirivanje slušam melodije kakve možete naći u videu na početku posta . Inače ne slušam Wombatse, ali kada počnem slušati jednu njihovu pjesmu onda se ostale samo redaju.
Život je čudna stvar. Nekada mi se čini da je sve u redu no nekada ima dana kada pogaziš sve svoje ideale i vrijednosti te mrziš i sebe i svakoga oko sebe. Danas je jedan takav dan.
Danas se održalo i novo kolo cross lige na Dravi. Kao i uvijek bio sam nabrijan i kako sam prošli put skinuo 5 sekundi s najboljeg vremena ove sezone mislio sam to ponoviti i skinuti još pet. Vrijeme cijeli dan nije bilo nešto te je ujutro padalo malo kiše. I onda je cijeli dan visjelo u zraku. Da li će padati ili ne. Na kraju je ostalo suho te sam se odlučio bicom odvesti do starta utrke. Obavio sam standarno zagrijavanje te čekao da utrka počinje. Čuo sam da je jedan od sudionika rekao kako je dobro vrijeme kao stvoreno za postizanje PBova.
Pozicinirao sam se tako negdje u sredini ispred mlađahnih djevojaka koje trče stazu od dva kilometra. Krenuli smo s utrkom te sam počeo lagano grabiti naprijed. Onda je vrag ušao u mene te sam počeo prestizati ljude, menju njima je bila i pacerica. Tračao sam jačim tempom tako do prvog mosta, ulaska u drugi kilometar. Tada sam stabilizirao tempo te se koncentrirao na jednolilčno disanje. Tu me prestiglo nekoliko trkača. Pace mi je bio povečan no smanjivao se kako se drugi most približavao.
Prilikom okreta krajičkom oka sam vidio pacericu kojih 100 metara iza mene. Nastavio sam konstantnim tempom te pokušao uhvatiti pace trkača ispred mene koji je nosio plavi dres. Natjecatelj kojeg sam u prošlom kolu pestigao u ciljnoj ravnini me lagano prelazio te me pitao da li sam ja usporio ili je on ubrzao. Diplomatski sam odogovorio da ćemo vidjeti u cilju. Ubrzanim tempom je grabio naprijed.
cruise control
Iako je njegov tempo bio brži pokušavao sam povečati i svoj. Posebno sada kada sam čuo da mi je pacerica bila iza leđa. Disanje mi je postalo neujednačeno no pokušavao sam ga stabilizirati te uzimati što dublje udisaje. Beep – oglasio se sat na ruci natjecatelja isped mene, a označavao je ulazak u peti kilometar.
Sada je bilo vrijeme da dam sve što imam i povečam tempo. U ovakvim utrkama to radim postupno. A punom snagom idem pred kraj utrke kada znam da će to moje tijelo izdržati. Tako je bilo i ovaj put. Povečavao sam lagano tempo zadnjih 600 metara no punu snagu sam pokazao u zadnji 100 metara.
Kada sam čuo vrijeme koje sam postigao bio sam u čudu. Ne to ne može biti. To nije moje vrijeme. Pogledao sam ponovo na Endomondo i on mi je pokazivao to vrijeme + 4 sekude viška koje su bile potrebne da ugasim aplikaciju. Bio sam u šoku. No došao sam sebi te čestiao pacerici koja me zadnjih par kilometara pratila u stopu. Kada sam vidio rezultate vidio sam da je i ona postigla PB. Za dvije sekunde sam bio brži i postigao novi PB od 25:05min (5600m).
Cijeli tjedan sam u komunikaciji s frendovima iz Zagreba koji me nagovaraju da idem na utrku Boraša. Napokan sam se priajvio i na nju. Ova utrka je specifična jer kreče iz centra grada te završava na vrhu planine. Ovo će sigurno biti zanimljivo iskustvo koje će pomaknuti moje granice trčanja.
Postizanje PB na ligi je dobra uvertira u produženi vikend koji slijedi kada u nedjelju trčim polumaraton u Čakovcu. Nadam se da će i tamo pasti PB no otom potom.
Fun fact: Invincible je naziv letečeg broda u kompjuterskoj igri Final Fantasy 9
