Ovaj mali izlet je bio izrod mog malog opakog plana koji sam zamišljao par tjedana, a realizirao u dva tjedna. Kako ove godine nismo išli nikamo baš na neke planinarske izlete odlučio sam ga sam organizirati. Trebalo je odabrati vikend kada nitko nije imao obveza, a i promijenjivo ljetno vrijeme ove godine nam nije bilo naklono. Vikend na koji je pala kocka je bio nakon dana poslije najavljene “oluje svih oluja”.
Planirani pokret je bio u 7 sati no kako to biva ne ide sve po planu. Tako je sam polazak bio prolongiran na 8 sati. Iz Varaždina nas je ispratila kiša te je tako bilo večinu puta do prve destinacije – Platka. Dočekalo nas je ugodno vjetrovito vrijeme. Za jedno ljetno jutro je bilo dosta svježe no došli smo spremni. Ledeni sjevernjak nam je unosio hladnoću no kako smo se zarolali ubrdo komadi odjeće su samo opadali.
Pratimo dobro markirani put od Platka do našeg prvog cilja – vrh Veliki Risnjak. Iako samo se nadali putem ne nailazimo na nikakve divlje životinje.
Put kroz šumu na djelovima neodoljivo podsjeća na stazu Konj s Ive. krećemo se umjerenim tempom te ubrzo dolazimo na prag naše destinacije. Nailazimo na stazu koja vodi prema vidikovcu koji pruža dobar pogled na našu destinaciju.
Kamenom potploćeni puteljak nas je vodio natrag prema našem vrhu. Put postaje izazovan i nagib se povećava, no mi ga bez problema savladavamo. Dolazimo do Schlosserovog doma koji je okružen livadom koja je puna poljskog cviječa te stvara idiličnu sliku planine. No, situacija nije bajna. Dom je zatvoren, natpis ukazuje na sveprisutnu brzošireću bolest korona virusa, no razlog je ipak malo drugačiji. Malo odmaramo kod doma (neki marendaju, neki se slikaju) prije nego krečemo na vrh.
Uspon počinjemo po sunčanoj – toploj strani te se pitamo gdje je nestao onaj vjetar od prije. Prolazimo kroz mali sjenoviti dio prije nego prelazimo na drugu stranu planine gdje se skrivao onaj vjetar kojeg smo ranije prizivali. Vjetar donosi lijepo ovvježenje prilikom tehnički zahtjevnijeg uspona. ne volim baš ovaj dio uspona jer ima puno stijenja, a stjenje i ja se ne volimo.
Kada smo došli na sam vrh vjetar savako malo mjenja smjer te se ne zadržavamo predugo. Spuštamo se istim putem do doma te dolazimo natrag na raskrižje koje smo ranije prošli na koje je bila i oznaka za Snježnik. Pratimo tablu i počinjemo spust u šumu prateći oznake koje su dobro vidljive. Staza je lagano ponirala prvo ispunjena stjenjem no ubrzo postaje vrlo otvorena i trčljiva
Šuma nas je obavijala te se atmosfera mijenjala s prolaskom oblaka. Kada nije bilo sunca šuma je djelovala mračno i malo zastrašujuće. Bojao sam se da nas neka nenajavljena kiša ne opere. Ekipa s kojom sam putovao nije baš vjerovala oznakama koje su bile konzistenten već su svoju vjeru dali u mobitele s gps aplikacijama što mi nije baš bilo drago. Ipak kada smo izašli iz šume na livadu vidjeli pojavile su se i oznake za vrh Snježnik. On je i sam bio vidljiv u daljini.
Krečemo se livadom po makadamskom putu te uskoro skrečemo lijevo u šumu. Krećemo se širokom makadamskom cestom prije nego skrećemo ponovo lijevo na uži šumski put. Stazica potpoločena kamenjem nas vodi dublje u šumu te nas počinje okruživati veće kamenje isprepleteno s bogatom zelenom vegetacijom.
Prolazimo kroz Srebrena vrata te se kroz borovinu probijamo do nove livade i puteljka koji nas vodi prema Snježniku. Tamo pregledavamo trošni bunker pa se penjemo težim putem do samog vrha, po stijenju naravno. Ono što obožavam. 😀 Na vrhu smo malo otpočinuli prije nego smo se počeli spust po grubim stijenama putem natrag do Platku.
Put je bio večinom kroz šumu što mi je u tom trenutku pasalo kao budali šamar. Staza mi se vrlo sviđala te je prerasla u pitomu stazicu koja na je na kraju završila na makadamskom putu koji nas je doveo natrag do auta. Usput prolazimo kraj skijaške staze koja trenutno nije bila u funkciji. Osježavamo se u bircu koji sa nalazio na rubu parkirališta prije nego smo krenuli prema selu Podkilavac.
Na kraju sela ostavljamo auto te nakon preraspodjele tereta krećemo u zadnji današnji uspon. Uspon prema domu Hahlići. Krećemo oko 20 sati, što nam daje cca dva sata da dođemo do doma prije nego nam zalupe vrata pred nosom. Uspon je prvo širi makadamski put koj se ubrzo sužava te se nagib uvelike povečava. Sutradan smo saznali da se staza kojim smo išli zove “preko čeke”.
Uspon je bio brutala jer smo sada bili teži i nosili smo ruksake pune hrane i vode. Krševiti put okružen šumom je prepustio put livadi kada smo konačno došli do visoravni s koje se lijepo vidio Kvarner. S svakom priješđenim korakom i svakom minulom minutom tama nas je počela okruživati. Bio je čas da unesemo malo svijetla. Uplalili smo čeone lampice koje smo ponjeli baš zbog ovakve situacije.
Pratili smo oznake te se uzdizali preko livade dok konačno nismo došli do puta ispunjenog velikim i oštim šljunkom. Ne baš idealan teren. Žurili smo se kako bismo što prije stigli u dom, a odjednom s desne strane smo čuli topot kopita. Stado konja čije smo oči u mraku vidjeli kada smo se približili domu su pili vodu iz hahlića, okruglih jezeraca.
Ugledali smo i svjetla doma te odahuli. Došli smo na vrata doma te nam je čovjek koji je otvorio vrata rekao da nema mjesta, šala koja nam nije dobro sjela nakon cjelodnevnog pješačenja. Prijavili smo se te ubrzo pokupili u krpe. Noč je bila nemirna jer nas je sutradan čekao nastavak naše male avanture.
