Nakon uspješnog niza proljetnih trailova slijedio je jedno manje podbacivanje na UTVV trailu gdje sam morao odustati. Trening je išao svojim tokom i sljedeća meta je bio trail na Učkoj. Mada nisam trenirao kao prethodnih godina odlučio sam se pouzdati na iskustvo.
U Mošćeničku Dragu smo došli u petak predvečer gdje je bilo malo zimkasto. To je moglo naslutiti da će i sutradan biti povoljnije vrijeme za trčanje. Posljednja večera pred utrku – pizza u lokalnoj pizzeriji.
Na spavanje sam išao oko 22h što mi je trebalo dati pet sati sna. Nemirnih par sati s stalnim buđenjem tijekom noći. Nervoza prije starta i promišljanja o odustajanju. Nisam trenirao pa zašto uopće započeti?
Budilica se okinula u tri ujutro i obavljam zadnje pripreme i jedem doručak prije utrke. Odlučio sam pješke do starta, jer imam samo dva kilometra nizbrdo. Dolazim već oko pola pet (među prvima) na mol taman da uhvatim lijep izlazak sunca.
kids, don’t try this at home
Krečemo točno u pet nakon kratkog govora organizatora. Jutro je svježe i na mahove čak i zimkasto. Prvo lagani trk kroz ulice Mošćeničke Drage i kreće uspon po stepenicama pa lagano dalje uzbrdo kroz šumicu. Na usponu odmah skidam vjetrovku jer mi neće više trebati.
Kilometri sporo prolaze, a usponi su jaki. U prvih šest kilometara nabralo se oko 740m uspona. Još sam svjež pa to dobro kompenziram. Slijedim svoju taktiku prehrane.
Kameniti spust nas je vodio do 8-og kilometra gdje se nalazila okrijepa s vodom. Oprezno se spuštam kada trčim preko potoka. Nije da se moram odmah na početku razbiti. Skoro pa okret za 180 stupnjeva i dalje na serpentine i uspon. Teren je bio trčljiv, ali na trenutke zeznut. Previše kamenje za moj ukus.
Spuštam se po širokom putu izbjegavajući veće kamenje koji je vodio do prve okrijepne. Uzimam samo pola litre izotonika i dva komadića banane. Još sam bio svjež i nadobudan. Slijedio je prelazak preko potoka i relativno trčljiv teren (čak je nešto i makadama bilo) prije sljedećeg grbavog jakog uspona. Na oprezu sam da negdje ne fulam jer su oznake pomiješane s planinarskim oznakama. A i nisko jutarnje sunce ometa. Imam snage pa idem jako. Čak dostižem i neke natjecatelje. Momentalno.
Trčljiv makadam dopušta da malo protegnem noge. Makadam se miješa s jakim usponima po zaraslim šumskim putevima. Pred okrepnu stanicu s lijeve strane se otvara vrh koji me jako podsjećao na onaj na Hahlićima – Pusti vrh mislim da se zvao.
Popeo sam se na brdo i osjetio osvježavajući povjetarac koji je na momente unosio hladnoću u kosti U daljini su se mogu vidjeti metalne strukture na Vojaku zakrivene Učkom. Opet navlačim buff na uši. Silazim s hladne pustopoljine u šumu na sljedeću okrijepnu stanicu. Jedem krastavce, banane i filam se svime što mi nedostaje.
Nakon okrijepe krečemo na još jedan uspon gdje nas čeka par fotografa. Uspon je zanimljiv i tehnički potkovan. Na momente si mislim: “WTF je ovo za stazu? Trčljivost 5+” 😀 😀 😀
Prelazim preko velike livade i dolazim do makadama koji vodi prema dolje. Brojim kilometre i željno očekujem 40-ti kilometar. Stajem kraj znaka na kojem piše Brgudac, prisjećajući se prošlogodišnje Istre. Laknulo mi je što ne idemo u tom smjeru. Razmišljam za koliko ću doći do slijedeće okrijepe – šest ili sedam sati. To je bila dobra brojka i za moj plan završavanja utrke od 13 sati. Jako dobra… samo da izdržim.
Dolazim na okrijepu na 39-om kilometru i ponovo si obnavljam izotonik, voda. Pijem kolu, slatko i nešto slanoga. Osjetio sam da malo posustajem jer su me drugi natjecatelji počeli dostizati. Veli volonterka na okrijepi: “Prešao si najteži dio sada onaj dugi”. Oh, kako je samo bila u pravu.
go to hell and then return and go back again and again
Krećem dalje po makadamu u lagani uspon i osjetim kako je sunce počelo peći. Još malo pa će podne. Prvi put osjećam laganu malaksalost i stalno se podsjećam da će me to proći, da slijedim plan i koračam naprijed. Uzdaj se u sebe, jer si sad opet sam na svome.
Do Poklona je vodio lagani šumski put. Ovdje se moglo osvježiti vodom te iskoristiti sadržaj drop baga. Nakon Poklona uspinjemo se kroz šumu prema Vojaku i susrećemo puno planinara. Par ljudi me prestiže na tom segmentu.
Uspon prema Vojaku me izmorio, ali konačno dolazim do njega. Ovdje se proteže lijepi pogled prema svim smjerovima. Prelazim preko tepiha. Bip! Sada znaju da sam došao do 49-og kilometra.
Krenuo je zeznuti spust s Vojaka. Sjetio sam se riječi natjecatelja (s kojim sam ranije trčao) koji je rekao da će se malo pustiti na tom spustu. Ja sam koristio tehniku “stari deda koji pazi da se ne potere”. Ovo zbilja nije bio moj dan.
Planinarska staza lagano ponire, ali već sad me počeo peči list lijeve noge. Čini se da se počeo grčiti. Lagani spust po stazici preko livade gdje kunem svaki kamen u travi na koji sam naišo. Trčanje nula bodova. Opet me prelazi par ljudi. Kilometri se opet presporo okreču.
Prelazimo preko pruge i očekujem okrijepnu postaju svako malo. Samo što nije. Razočarao sam se na okrijepnoj jer nemaju neki paradajz ili krastavac da se osvježim. Pojeo sam komadić kruha koji mi se lijepio u ustima kako sam ga gutao. Nešto konkretno bi me vratilo u život. Vele da ima još dvanaest ljudi na stazi.
Krenuli smo cestom ravno i nakon 300m je bila sljedeća oznaka i skretanje na makadam i uspon prema prugi. Došli smo na 59-ti kilometar i prema riječima M. Tepeša ima je oko četiri kilometra pruge. Krenuo sam lagano po njoj i čak sam je nešto istrčao. Trči – hodaj, trči – hodaj! Sunce se sakrilo iza oblaka pa nas nije direktno pržilo. Proteže se lijep pogled s pruge na unutrašnjost – Čepićko polje.
Pruga je na par mjesta jako zaraštena i skoro joj se gubi trag. Dolazm do mosta gdje je bila okrijepa s vodom, punim jedan flask i idem dalje. Spust s pruge i kreće uspon na brdo. Brdo na kojem mi je bilo jako slabo i stalno sam se tjerao da nešto pojedem.
Kilometri puze, ali dosta je uspona pa je to prihvatljivo? ili? Moji snovi o završavanju utrke za 13 sati su nestali. U tom trenutku sam razmišljao o odustanku, ali sam se sjetio da je nakon 70-og kilometra samo spust. Da mogu samo letjeti (kada bih mogao potrčati).
Izašao sam iz šume prelazim preko čistine i dolazim do skloništa Kremenjak gdje sam mislio da je okrijepa, ali ne – ona je bila za dva kilometra iza dva brda.
Konačno dolazim do okrijepe gdje vele da ima 13 kilometara do kraja. Preračunavam! Onda to je još dva sata šetnje jer trčanje po ovakvom terenu u mom stanju je bio agonija. Kreće najavljeni lagani spust i s lijeve strane pase stado divljih konja.
Dolazim do 76-og kilometra gdje je bila zadnja okrijepna gdje mi vele da je 7,5 kilometar do kraja. Preračunavam! To je značilo da će mi ispasti oko 84 kilometra. Stazice nakon okrijepne su trčljivije s nekoliko zeznutih dijelova. Smogao sam snage da potrčim brže.
Dolazim do Mošćenica gdje nam je bio smještaj i spuštamo se po šetnici Vodena Draga do cilja. Lijepa stazica koja bi bila lijepa za pretrčati. Teren je bio klizav i mrak se već uvukao na stazicu. Prolazim kroz tunel i spust po stepenicam za kraj. Dolazim na stazu po kojoj sam trčao ujutro kada sam išao na start i ovdje sam trčao koliko sam mogao.
Ulazim u cilj i dobivam podršku s terasa. Konačno kraj! Ciljno vrijeme 15:32:38. Malo više nego što sam planirao, ali s obzirom na trenutno stanje treninga zadovoljan. U cilju me dočekao klupski kolega koji je cijeli dan masirao umorne trkače. Nakon jela i pive (koja je sjela ko budali šamar) zaspao sam kao beba. Kretanje je dan nakon bilo otežano, ali se popravilo kako su dani prolazili.
Hvala svima koji su me pratili i slali dobre vibracije, a posebno Ivoni koja mi je bila najveća podrška u ovom ludom pothvatu.
Učka se pokazala kao tehnički jako zahtjevan trail, ali doći nepripljemen na takav trail je isto velika pogreška. I u najboljoj formi bio bi izazovan za završavanje. Slijedi mala pauza da mi se tijelo oporavi od šoka i idemo dalje u nove pobjede.