Integritet i odlučnost su jako važne odlike u svijetu trčanja. Posebno ako se suočeni s nedostatkom snage i terenom koji te svakim korakom tjera da jednostavno odustaneš.
Ovo je jedna takva priča. Uvjeti koji su vladali na ovogodišnjem izdanju Crazy Hill Trail-a baš su bili crazy. Iako je vrijeme bilo super i povoljno za vanjske aktivnosti, zbog topljenja snijega uzrokovanim proljetnim temperaturama teren po kojem se kretala trasa traila je bila zanimljiva i izazovna.
Došli smo oko devet u Ludbreg što nam je dalo dosta vremena da se pripremimo za utrku čiji je start zakazan za pola jedanaest. Stigli smo i kavu popiti sto mi nije navika prije utrke. Ove godine svi natjecatelji su krenuli zajedno i oni s manje i oni s veće trase na koju sam ja išao. Nakon početnih par kilometara po asfaltu skrenuli smo na šljunčanu podlogu te je slijedio prvi spust. Ravno u jarak. Blatnjavi traktorski put na djelovima pokriven snijegom odavao je ono što nas čeka.
Na četvrtom kilometru došli smo do račvanja male i velike trase. Velika je skrenula desno preko nabujalog potoka gdje je krenuo uspon u brdo. Nakon kilometra trasa je potpuno bila pokrivena snijegom, s obzirom da je tuda prošlo već dosta ljudi put je bio varljiv. Izmjenivao sam trčanje s hodanjem obzirom na količinu snijega koja se nalazila na trasi i da li smo se kretali uzbrdo ili nizbrdo.
Staza mi se svakim prijeđenim kilometrom činilia gorom. Blato se izmjenjivalo s lokvama i bljuzgom, koja se stvarala na mjestima gdje se snijeg ubrzano topio. Prvih 10 km je brzo prošlo čak i nekoliko km poslije nije bilo loše. Bilo je tu i scena iz crtiča. Jedan je jedan natjecatelj na skliskoj podlozi počeo zamahivati nogama jako brzo no to mu nije pomoglo da padne u blato. Počeli smo uspon po čistoj cesti gdje je voda utrla svoj put i napravila vododerinu. Kilometar ili dva nakon toga bila je slijedeća okrijepna točka kojoj sam se vrlo obradovao.
Slijedio je mokar spust po snijegu i blatu u dolinu. Ovo mi se činilo kao najgori dio staze jer mi je čarapa opet bila mokra. Nije bilo drugog izbora nego kretati se. Opet smo ušli u šumu u kojoj nas je dočekao snijeg i ragažena bljuzga. Opet sam par puta namočio čarapu. Kretali smo se sporo te se naša trasa bila ispresjecana već prije nabujalim potocima. Napokon smo se dočepali ceste gdje je dosta ljudi pohitalo naprijed no ja nisam imao snage za išta takvo te sam ubrzanim korakom grabio naprijed.
Preostalo je još 10km do kraja te sam u glavi lagano počeo odbrojavati. Veselio sam se svakom javljanju mog sata da sam prešao još jedan kilometar. Došao sam do poznatag dijela koji je označavao da je blizu zadnja okrijepna postaja, a onda još samo 8 km do kraja. Samo. Tih zadnjih 8km je naravno vodili kroz šumu i oni lijepi dijelovi od prošle godine su bili iskvareni. Na jednom dijelu prelazili smo preko još jednog nabujalog potoka preko kojeg nije bilo puta prijeko nego smo morali zagaziti u njega. Još jedno močenje čarapa.
Znao sam da je kraj blizu. Visibabe su prekrile brežuljke gdje nije bilo nimalo snijega. Skrenuli smo na cestu i to je bilo to. Preostalo je manje od dva km do cilja koje sam s guštom istrčao. Utrku sam završio u vremenu 5h 7min i 49sec. Utrka koju sam zapravo vodio sam sa sobom. Deset puta sam planirao odustati no nešto mi je govorilo: Još samo jedan korak. Utrka koja je postala metafora za život. I kada ti se ne da, moraš nastaviti.
