U utorak nakon noćnog pohoda na Ivančicu odlučili smo na prijedlog Jelene ponovo ići malo planinariti (Trebalo je isprobati nove gojzerice). Ovog puta naša ruta je uključivala toliko omraženi put Pionir kojega mnogi planinari izbjegavaju. Nama je to bio još jedan izazov koji smo htijeli pokoriti.
Krenuli smo oko 17.30 s parkirališta kraj groblja. Ovog puta naša družina je brojila pet članova: Bogdan, Jelena, Sonja, Vladek i ja. Kada smo došli do podnožja planine sunce je sijalo što smo prepoznali kao dobar znak. Krenuli smo poznatom IPO stazom te nakon 200-njak metara skrenuli desno na livadu koja će nas odvesti na pravi put. Neki od suputnika su se zapitkivali da li je ovo pravi put jer je bio dosta zahtjevan. No njihova vjera je vraćena kada smo našili na prvu planinarsku oznaku.
Zahtjevnost puta nije bila upitna kao ni volja suputnika da ga svladaju. Ispostavilo se da je volja novih članova veća od nekih stalnih članova našeg stalnog tima planinarskih istraživaća. Pionir je opravdao svoju reputaciju jedne od najtežih staza na Ivanščici. Dokaz tome su bile majice pune znoja i količine vode koje smo popili putem.
No uskoro smo prešli najbrdovijtije dijelove puta te smo ušli u pitomije i vegetacijom obraslije područje. Moglo bi se čak reći da je to bila prava džungla. Kroz džunglu smo polako došli do vrha te smo zauzeli mjesto na jednoj od klupica ispred doma. Neki ljudi koje sada nećemo spomenuti su se zgražali nad mojim mješanjem slatkog i slanog. Za mene je to bila dobitna kombinacija nakon teškog uspona.
Ovdje sam uhvatio svog prvog Pokemona na planini. To je samo jedan od dobrobiti našeg uspona. Druga dobrobit našeg uspona je bio pogled s vrha piramide obasjane zadnjim zrakama sunca.
Slijedio je silazak s planine. Odlučili smo se vratiti po već poznatom putu Mrzljak. Putem nas je uhvatio mrak te su nam ponovo trebale svijetiljke kako bi pronašli pravi put. Ovog puta u mraku smo susreli samo par žabica koje su skakutale po šljunčanom putu. S obzirom da smo se spuštali drugim putem do auta smo jedan dio morali propješaćiti preko asfalta. Za planinara je uvijek neugodno hodati po asfaltu, jednostavno je neprirodno. Ali što se mora nije teško. Ukupno smo prešli nešto manje od 10 km što je pravi trening za nekoga tko cijeli dan sijedi u uredu. Jelena je razgazila svoje nove gojzerice te smo prilikom spusta dogovorili još jedan pohod na Ivanščicu i to za zaključak tjedna, petak.
