Bio je prekrasan sunčani jesenski dan. Zadnji takav prije najavljene kišurine. S prijateljima sam se dogovorio da idemo trčati na Sljeme. Zadnji veliki test prije nadolazečeg maratona.
Jutro je bilo svježe, kao i uvijek nakon vedre noći. No ubrzo se sunce diglo i donijelo tako potrebnu toplinu. Oko 9 smo se potrpali u auto i krenuli prema startu u podnožju planine. Iako koliko smo nadmorske visine pobrali do starta činilo bi se da smo pola puta prevalili u autu. Pokupili smo i usput Sonju koja se javila da bi takoder išla. Došli smo tako oko pola 10 do Šestina gdje smo se nakon upornog traženja parkirnog mjesta konačno i našli jedno.
Dan se svakim trenutkom postajao lijepši, topliji i bolji. Idealno vrijeme za trčanje po meni, s obzirom da se penjemo na planinu. Prijavili smo se i krenuli s laganim rastezanjem i zagrijavannem. Neki više od drugih. Svatko po svom nahođenju i osjećaju.
Na startu je bilo mnogo trkača kao i srednjoškolaca koji su bili obvezni biti tu. Sada kada je došao trenutak utrke bio sam uzbuđeniji više nego ikad prije. Vidio sam šaren svod lišća koje se mijenja iz ljetnog zelenog u žučkasto – smeđi jesenski ton te sam ostao očaran. Čekirao sam i sporednu cestu koja je bila potpuno pokrivena tim lišćem te sam si zapamtio lokaciju koja bi bila prigodna za neki photosesion.
I krenuli smo! Ana i ja smo odabrali cestu dok su Bojan i Sonja isli trailom stazom do vrha. Krenuo sam malo jako no ubrzo sam usporio kada se nagib pod nogama počeo povečavati. Prestigao sam par ljudi no par ljudi je prestiglo i mene. Cesta me odmah dojmila s obzirom na lišće koje je bilo prosuto po rubovima. Kao prizor s neke od super kul fotografija kakvih bih htio napraviti. Kada smo dosli blizu Kraljičinom zdencu dostigla me Ana. Pogledom na desnu stranu preko jarka i uočio i Bojana koji je trčao trail stazom.
Nakon što smo prošli taj poznati dio odvojili smo se lijevo te krenuli vijugavom cestom do vrha. Uspon je bio opak no Ana i ja smo držali tempo. Uz sunčane dijelove ceste na kojima je bilo vruče tu su bili i sjenoviti djelovi na kojima je puhao jak vjetar koji je nosio svježinu. Nakon polovice puta počeo sam malo zaostajati za Anom koja je od prije bila upoznata s stazom. No nisam posustajao te sam držao priključak. U daljini smo vidjeli par trkača koji se također hrvao s brdima. Za razliku od njih mi niti u jednom trenutku nismo stali. Ovdje su godine i mladost bile presudne. Tu je bilo i biciklista koji su se punom brzinom spuštali niz polupraznu cestu.
Nakon teške prve polovice slijedio je mali ravni dio gdje sam konsolidirao snage te ih taktički raspoređivao po usponima koji su slijedili. Koju milju pred cilj kada sam ugledao toranj pred sobom znao sam da je to to. Odvojio sam se od Ane i krenuo u završni juriš. Iako nisam bio ziher koliko ima do kraja davao sam sve od sebe. Nakon dva skretanja pojavio se poznati prizor završnog uspona do restorana kraj odašiljaca gdje je bio i cilj. Zapeo sam svim snagama te uz Bojanovo bodrenje uletio u cilj. Sat mi je pokazivao 57:28. To je po meni bilo super za prvi nastup. Ana je dosla desetak sekundi iza mene.
Mislio sam da će mi za ovu avanturu trebati barem sat i pol no uz dobrog partnera za trčanje trebalo mi je puno manje. Popio sam nesto soka i vode te krenuo u zen solo spust natrag po cesti. Svi ostali su se otisli okušati u Lagvic treku aka. gubljenja po Sljemenu. Trebalo mi je oko 47 minuta da se vratim do početne pozicije gdje sam se sunčao na ugodnom jesenjem suncu.
