Bila je to jedna jako topla i vruća nedjelja. Nedjelja koja je označavala početak ljeta. I jedna utrka. Sad već skoro tradicionalna – Kajbumščak trail u Krapini. Ove godine po prvi put u popodnevnom terminu što donosi nove izazove. Performanse će patiti i znao sam da će biti grdo, no nisam se puno opterečivao oko toga. Ove godine se vraćam dugoj stazi koju su preusmjerili i za par kilometara produžili.
let’s turn and burn
Start utrke. 15:45. Sunce je još uvijek visoko na nebu. Zrak je vruć. Početni spust i i zastoj nakon prvih 100 metara zbog prolaska vlaka. Vlak je prošao “na vrijeme”. Nastavila je jurnjava uličicama Krapine prema starom gradu. Trčkarao sam taj prvi uspon samo da se izvučem iz gomile. Malo mi se to obilo u nastavku utrke jer je staza bila valovita prvih par kilometara. Ispred sebe vidim klupskog kolegu – Dalibora. Prvi i zadnji put.
U pola sata sam prešao oko 5 kilometara te je došlo vrijeme za prvo hranjenje – treba se držati rasporeda. Jer prva okrijepa je tek za dva kilometra. Jedan od zadnjih spustova prije okrijepe je bio po vrućoj livadi koja je vodila do Radoboja i osvježenja. Onjde sam stao, pojeo bananu, obnovio vodu, smočio kapu, popio par čaša cole i lagano krenuo dalje. Osjetio sam da sam krenuo prejako i da se već skoro u crvenome.
Slijedio je lagani uspon, onaj isti uspon koji smo trčali na zimskoj ligi. Ovaj put sam išao lagano i bez nekih jakih pokušaja trčanja. Trebao sam se stabilizirati. Trčao sam lagano samo na par mjesta kada je teren to dopuštao. Došli smo na livadu gdje se duga staza odvajala od srednje. Srednja je nastavila po stazi zimske lige a mi smo krenuli prema već svima poznatom usponu. Meni je takav teren pasao pa sam tu pretekao par natjecatelja.
get back in the game
Kratak spust i ponovo se penjemo prema Sušcu. Nakon Sušca čisti flow i trčanje lagano nizbrdo prema vidikovcu i drugoj okrijepnoj stanici. Ovdje dostižem dva natjecatelja. Vratio sam se u optimalno stanje, ali znao sam da borba još nije gotova. Na okrijepi je kola nažalost bila topla (oprostiti ćemo to organizatorima), ali voda je bila prave temperature. Opet uzimam bananu i pičim dalje grbavim terenom prema planinarskom domu.
Dalje je slijedio valoviti teren prije nego smo krenuli na spust serpentinama, uskim singlicama koje su vidjele bolja vremena. Očito su nedavna nevremena dosta pogodila i ove puteve Konačno smo se dokopali asfalta i jurim prema trećoj okrijepnoj stanici. Znam da tamo ima česma što znači pravo osvježenje. Uzimam par minuta na toj okrijepi pa idem dalje, neki trkači su me dostigli i prestigli, no ja idem svojim tempom. Sam sebi sam jedini protivnik.
Kako je krenuo uspon dosta njih sam i prestigao. Dobra strana popodnevnog termina je što je sada ovaj uspon bio u potpunoj hladovini. Pred kraj na drugom usponu male poruke zaljepljene na drveću. Spominjala se neka hladna piva. Sanjam je već od sedmog kilometra. Makadam je označavao kraj uspona i juriš prema slijedećoj okrijepnoj stanici. Ona se nalazila na nekih pet kilometara prije cilja te ponovo točim kolu koja donosi osvježenje.
Valoviti teren donosi svoje izazove, ali snaga mi se vratila pa sam mogao i potrčati na usponima. Mrak se polako uvlačio u šumu. Konačno su došle i zadnje serpentine gdje pazim na korak. Na kraju sam mislio da ću imati više snage no dovoljno da se prekotrljam ciljnom linijom nakon 4:12:27.
Poslije utrke sam otkrio jako raznolik izbor piva i osvježavajućih napitaka. Ovo se ne viđa na puno utrka. A i vege obrok je bio jako zasitan ili ja nisam bio toliko gladan. Proglašenje pobjednika se odužilo, ali svirka poslije je bila top. Neki Novi klinci – tribute band Balaševiću koji je rasplesao već umorne trkače.
do hard things
Mnogima je ova utrka bila teška i rekli su nakon da na nju neće doći nikad više. Za mene je ona bila izazov. Kako se snaći kada se zaletiš na početku. Kako će moje tijelo reagirati? Da li mogu biti dobar prema svom tijelu kada se tako jako muči?
Teške stvari, u trčanju i u životu izvan staze svakome predstavljaju izazov. Sami sebe ćemo uvjeravati da nešto ne možemo mada smo tako nešto već dosta puta prošli. I živimo u tom stanju sve dok se ne pokrenemo. Dok ne radimo tu “tešku” stvar. Teško je tu naglašeno jer nekome je to najlakša stvar na svijetu, dok je nekome drugome kraj svijeta. Nismo svi isti.
Teške utrke su samo potvrda onoga što naš um podsvjesno već zna, da smo u mogućnosti podnijeti težak teret, da možemo raditi teške stvari. Potrebno je samo krenuti. Ne razmišljati previše. Krenuti hrabro u nepoznato.
U početku mog trkaćeg puta svako trčanje je proizvodilo neku razinu boli, a nakon duljih utrka sam hodao drugačije, netko bi to nazvao i šepanje. Ustanak iz kreveta dan nakon utrke je obično značio geganje prvih par koraka, a nekad i dalje. To što sam bio početnik nije bio jedini razlog. Općeniti razlog bolova su 4 operacije desne noge. Noge koja nikad nije zarasla kako treba. Bez obzira na sve odlučio sam se na bol. Jer je osjećaj sreće bio veći od bilo koje boli koja je došla kao posljedica.
Komfor ubija napredak i u trčanju, a i u životu.
Tu i tamo moraš malo umrijeti kako bi osjetio život oko sebe.
