The will to win is not nearly as important as the will to prepare to win.
– Bobby Knight
Nakon svog izleta na Učku krajem petog mjeseca odlučio sam prionuti biciklizmu. Bicikl mi je pomogao da se oporavim od šokantne utrke, ali su to bile i pripreme za ono što je bilo u pripremi već par mjeseci – Salzkammergut trophy. Velika utrka u malom austrijskom gradiću Bad Goisernu.
Nakon prošlogodišnjeg debija i dobre vožnje odlučio sam ponoviti iskustvo. Ponovo sam se prijavio sam se na C stazu i krenuo s treningom. Malo prekasno ove godine i ne tako stupnjevito. Već sam očekivao da će to biti vatreno krštenje. “Samo” 75 kilometara ove godine i oko 2100 metara uspona (300m manje nego lani zbog obnove dijela staze).
U prosjeku sam radio oko 100 kilometara tjedno kombinirajući bicikl s treninzima snage. Falilo mi je brega na tim vožnjama, ali uvjeti nisu bili idealni pa sam vjerovao da će mi sama distanca biti dovoljna. Gravel na Moslavini mi je trebao biti neki test, no zbog nekih čudnih grčeva odlučio sam odustati od toga pothvata.
Polovica sedmog mjeseca se došuljala i vikend utrke je bio pred nama. Polazimo iz Varaždina oko šest ujutro u petak. Četiri mušketira i kombi pun skupocjenih bicikala. Putovanje je brzo prošlo s dva manja zaustavljanja putem. Kako smo se približavali našoj destinaciji tako se vrijeme pogoršava i počela je padati kiša. Ništa neočekivano, tako su najavili i u prognozi. Bilo je dosta hladno i kiša je nemilosrdno padala kada smo stiglu u Bad Goisern.
Prijavili smo se na utrku dok su Goran i Nikola (koji su vozili najdužu A stazu) obavili i obvezni pregled ispravnosti bicikla. Smjestili smo se u našem noćištu koji se nalazio u samom centru mjesta. Popodne se razvedrilo te se moj šogor Igor htio ići provozati do Hallstatta. Malo da razgiba povrijeđeni zglob prije sutrašnje vožnje po B stazi. Dijelom se vozimo i po stazi koju će sutra sudionici A i B staza prolaziti.
Za vrijeme te vožnje mi je bilo hladno, no sutra će biti puno više uspona. Bio sam u nedoumici što obući. Ako se obučem pretanko biti će mi hladno, a ako se obučem predebelo na usponima ću zakuhati. Činilo mi se da je hladnije nego što je bilo prošle godine.
Ujutro sam ispratio šogora koji je startao točno u 9h iz Bad Goiserna te krenuo prema Obertraunu – mjesto iz koje je startala moja utrka. Ove godine zbog obnove pruge nije vozio vlak te sam odlučio odpedalirati 15 kilometara do tamo. Moja utrka je startala oko 10:15 pa sam imao dosta vremena. Bilo je friško i odlučio sam se za opciju da nosim dugi rukav ispod dresa. Kako čekam start sunce se pokazuje iza oblaka i premišljavam o svojoj odluci.
Krećem u trećem startnom bloku. Slijedi mali uspon po asfaltu prije prelaska na makadam. Sjećam se lijepog djela kroz borovu šumu oko petog kilometra. Vratili smo se prema Obertraunu na asfalt i pravac Hallstatt. Prije ulaska u samo mjesto skrećemo lijevo jako u brijeg i tamo nas čekaju stepenice i još malo stepenica. Navijači su odlični i govore moje ime s broja kako (sporo) prolazim.
Ove godine nema serpentina te do dugog uspona koji počinje na 13. kilometru vozimo se obilaznim putem. Nakon toga počinje zabava. Šaltam u nižu i polako idem. Čak sam neke natjecatelje prestigao, ali kasnije smo se vidjeli na spustu. Prva okrijepna stanica je bila na 16. kilometru i pamtim da je ona bila negdje nakon prolaska kroz manji spiljski svod i vodopad koji se čuo nadaleko. Dolazim do slapa te sam znao da je i okrijepna blizu. Zaustavljam se i bidom punim s izotonikom te grabim bananu i nešto kruha s krastavcima.
Ovaj dio nije bio nešto preuzbudljiv. Polako i sigurno – u najnižu brzinu i trpi sedam kilometara. Malo sam se upaco jer sam nosio dugu majicu ispod dresa, a pred sam kraj sam malo i gurao kako bih uštedio energiju. Prošle godine o guranju nisam niti razmišljao niti na dijelu s mrcinskim kamenjem. Ali to je bila prošla godina. Trebalo mi je manje od 2:16h do vrha od 1500 metara. Jaki spust i par kilometara vožnje do sljedeće okrijepne stanice. Osjetio sam da me počela mučiti probava.
Spustili smo se s planine širokim makadamskim cestama te prešli na asfalt prije treće okrepne stanice koja se nalazila oko 35-og kilometra. Mnogi su tu okrijepnu stanicu preskočilo, no ajd trebat će mi snage za slijedeći uspon pa stajem. Nakon te stanice probava je rekla svoje i odlučio sam potražiti miran kutak u šumici da se riješim dodatnog tereta. Slijedio je još jedan manji tj. kraći uspon i juhu spustovi. Pazim na liniju i spuštam se penzionerski – ruke mi hoće otpasti od bolova. Neka masaža poslije bi mi lijepo sijela.
Kilometri su na spustevima brže prolazili, a brži natjecatelji me prestižu s lijeva i s desna. Najviše oni s A i B staze. Samo čujem: “Links, links, links” ili “Achtung!”. Nakon zadnje okrijepne stanice bilo je dvadesetak kilometara do cilja. I još par laganih uspona. Tu sam na jednom dijelu kod prijelaza s asfalta na makadamski uspon doživio sam lagani kontakt s drugim natjecateljem. Ništa strašno. Samo lagano dalje.
Najgori je bio zadnji spust gdje je kamenje bilo posvuda i kako sam dosta izbjegavao liniju ruke su patile. To je bilo samo par kilometara prije nego smo prešli na asfalt. Malo asfalt pa malo singlica i tako do kraja.
Navijači kraj staze viču “Loose kits!”. Nisam siguran što to točno znači, ali me podsjetilo na onaj stari hit! Ja se kao deda vozim kroz zavoje i pokušavam ne pasti s bicikla. Nastavljam jako po asfaltu kroz selo. Velike grupe naviijača na ulicama, od najmanjih do starijih. Vijore se zastave i znakovi potpore. Konačno sam na ravnici koja vodi do Bad Goiserna i stiskam pedalu.
I tako nakon 5h i 34min prolazim ciljem. Konačno! Nekih 11 minuta bolje nego prošle godine, no osjećaj tokom vožnje nije bio isti. Bilo je više muke ove godine. Otišao sam do smještaja, otuširao se i popio zasluženu pivu. Igor se uskoro dokotrljao s B staze. Odlučili smo da je vrijeme za pasta party i još par pivi. Pratili smo kretanje Nikole i Gorana koji su vozili najdužu A stazu – 209 kilometara s 7000 m uspona. A nakon par sati i oni su završili svoju utrku. Neki su bili u boljem stanju nakon nje nego drugi, ali to je tako. Dobiješ ono što uložiš.
